‘Ako se sadašnji tempo održi, odnosno pojača u ovim ključnim mjesecima do ljeta, te uspješno zatvore sva pregovaračka poglavlja do kraja godine, realno je da Crna Gora bude prva sljedeća članica EU iz regiona Zapadnog Balkana’ – ističe nekadašnja potpredsjednica crnogorske Vlade za evropske integracije prof Gordana Đurović, koja pristupanje Crne Gore EU-i prati od samih početaka.
Kako danas, sa vremenske distance, ocjenjujete početak procesa evropskih integracija u Crnoj Gori?
Crna Gora je dijelila sudbinu regiona po pitanju dinamike integracije na pragu XXI stoljeća, Ipak, godine uoči i nakon obnove crnogorske nezavisnosti bile su neponovljive po pitanju napretka u procesu evropske integracije zemlje, koji je, ne samo snažno institucionalno podržao glas građana za nezavisnu i evropsku Crnu Goru, već i dao konkretne rezultate u procesu uspostavljanja prvog ugovornog odnosa sa Unijom. Veoma sam ponosna, i cijeli tim koji je tada izgarao za evropsku integraciju zemlje, na te prve godine integracija, kada se postepeno dobijala dobra dinamika. Borba za evropske integracije Crne Gore, tih prvih godina, bila je sastavni dio procesa obnove crnogorske nezavisnosti, što joj daje još veći značaj i razlog za dobro pamćenje. U sedmici kad smo dobili crnogorski ustav 2007 godine, potpisao se i Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju, koji je trasirao naš integracioni put, sljedeće godine predali smo zahtjev za članstvo, sljedeće smo odgovorili na Upitnik za manje od tri mjeseca, postali dio tzv. Bijele šengenske liste i slobodnog putovanja evropskim zemljama, a 2010. smo dobili status države kandidata za članstvo u EU. Bili smo mali tim jasnoga cilja i konkretnih rezultata. Bile su to poletne godine, pune neponovljive energije, efikasnog tehnokratskog rada i jasne političke podrške, i što je najvažnije – rezultata. Trasa je bila postavljena, a punopravno članstvo izgledalo ostvarivo do 2015. godine.
Uvijek mi je drago da se toga perioda sjetim, ponosna na te godine izuzetnog radnog pregalaštva, i nikada, ni danas, ne mogu shvatiti ko je i zašto ugasio Ministarstvo za evropske integracije, svega 10 dana po dobijanju statusa zemlje kandidata. Danas, 16 godina kasnije, drugi je integracioni okvir, kao u EU, tako i u zemlji. Moramo gledati naprijed. Članstvo ponovo izgleda blizu, pa se nećemo baviti proračunom o izgubljenim dobitima i razvoju okom neostvarenih godina članstva, jer od toga nemamo ništa. Opet, svi oni koji iskreno vjeruju u buduće članstvo Crne Gore u Uniji, sanjaju evropski san i neke nove koristi članstva, koje nam i dalje jednako treba.
Koji su bili najveći izazovi sa kojima ste se suočili kao prva ministarka za evropske integracije? Sigurno niste očekivali da će taj proces trajati tako dugo.
Ključni izazovi bili su skromni administrativni kapaciteti i nedovoljno znanja i iskustva u integracionom procesu. Sve smo radili prvi put, pionirski, sa malim timovima, koji su se brzo horizontalno širili kroz vladine strukture. Posao je dnevno rastao, ali nas je vodila snažna želja da, kao prvo, ostvarimo odnosno obnovimo nezavisnost Crne Gore, gdje su se EU integracije prirodno postavile kao trasa i za obnovu nezavisnosti i za reintegraciju zemlje u međunarodne odnose. Svi drugi ciljevi prozilazili su iz ovog osnovnog, a ticali se se početka izgradnje nacionalne pravne tekovine u skladu sa EU okvirom, osnivanja mnogo novih institucija, izazovnog puta njihovog jačanja, posebno pravosuđa i organa za sprovođenje zakona. U tom procesu i Skupština Crne Gore je dobijala sve veći značaj. Pregalaštvo našeg malog tima donijelo mi je i poziciju prve potpredsjednice Vlade Crne Gore, pa sam se, paralelno sa pristupanjima mnogim međunarodnim organizacijama poput WTO, koordinacije pregovaranja sporazuma poput CEFTA 2006, morala baviti i rukovođenjem prve Nacionalne komisije za borbu protiv korupcije i organizovanog kriminala. Od velikog rada, ne vidjeh „znake pored puta“. U najkraćem, postojala je rezerva prema brzom učlanjenju u Uniju, u redovima suverenista, kao i strah od brzog učlanjenja u Uniju, u redovima tadašnje prosrpske opozicije, da se to nikako ne bi trebalo desiti prije integracije Srbije u EU. Te okolnosti dovode do restrukturiranja integracionog procesa, gdje NATO dobija primat, a EU integracioni proces postaje dio evroatlanskih integracija, komplementaran proces, sa dužim vremenskim horizontom. Ni poslije ostvarivanja NATO članstva 2017. godine, što je bio izvanredan rezultat, EU nije postao suštinski spoljnopolitički prioritet, već samo formalni.
Smanjenju dinamike kod kuće, pogodovale su i okolnosti unutar EU, gdje poslije pristupanja Hratske, odustajanja Islanda i definitivnog usporavanja Turske – nije bilo podrške za brzu integraciju neke zemlje Zapadnog Balkana. Tako smo mi godinama suštinski laganije išli kroz proces, često za to okrivljujući samo nerazumijevanje Komisije i zamor od proširenja u državama članicama EU, istovremeno gubeći dragocjene ljudske resurse i periodično samu radnu energiju i volju za proces integracija.
Promjena vlasti 2020. godine, sa talasom populizma i postavljenjem velikog broja ljudi bez iskustva na ključnim pozicijama, nije mogla preko noći promjeniti odnos prema EU integracijama – dolazi do još izraženijeg gubljenja dragocjenih ljudskih resursa i nema progresa. U međuvremenu pristigao je i trio istočnog susjedstva, sa izbijanjem rata u Ukrajini i agresijom Rusije na tu zemlju. Nove, znatno nepovoljnije okolnosti za Uniju, doveli su i do toga da samo proširenje EU postane geopolitičko „proširenje“. Tzv. „prozor mogućnosti“, ponovo otvara vrata Unije za nove članice. Posložilo se da je, unutar našeg regiona, uprkos svim izazovima, Crna Gora zemlja koja bi prva mogla okončati taj proces. Dakle, početkom 2024. godine, stvari se opet mijenjaju, ovoga puta u korist ubrzanja procesa integracija i ta nas energija drži i danas. Rezultati nas u mnogim oblastima zaista preporučuju, ali mnogo izazova je pred nama. 2026. godina postaje ključna za okončanje procesa i više nemamo prava na odlaganja i veće greške.
Da li u Crnoj Gori postoji jasna politička i društvena vizija o tome šta članstvo u EU znači? U Sloveniji je recimo sve vrijeme bila sprovođena edukacija stanovništva o tome što donosi članstvo.
Pokušavamo prenositi dobre prakse. Formalne i neformalne edukacije je bilo i biće je. Naravno, to nikada nije dovoljno, jer komunikaciona strategija sa građanima mora biti još intenzivnija, dobro vođena i usmjerena na ciljne grupe koje nisu sigurne da li im integracija zaista donosi korist i kako će se snaći na velikom tržištu i u moru EU standarda i propisa. Ankete pokazuju i dalje visoku podršku, preko 60%, što je veoma dobro, imajući u vidu i značajne strane uticaje, koji ne podržavaju članstvo Crne Gore u EU. Veoma je bitno da se u crnogorskom parlamentu prepozna većina za EU put Crne Gore, a nju u ovom momentu može i mora činiti i proevropska crnogorska opozicija. Samo „novi” evropski blok može podržati finiš pregovora, a to je najbolja brana od stranih uticaja i one poznate poruke našeg istočnog susjeda – integracija je dobra stvar, ali nemojte prije susjeda, već samo zajedno. Potrebno je mnogo volje i energije objasniti zemljama regije, posebno Srbiji, da je pristupanje Crne Gore efekat pozitivnog prelivanja i podsticaj da se proces ubrza u cijeloj regiji. To bi bio dokaz da su vrata za region zaista otvorena, da ima mjesta za sve u našoj Evropi, te da zemlje regije nisu konkurentne u tom procesu, već da trebaju jedna drugoj pomagati i da se podržavaju. Iste poruke prenosi i Unija. Nadam se dobrom ishodu i većem razumijevanju za naš integracioni put.
Koliko se percepcija Evropske unije u Crnoj Gori promijenila od početka pregovora do danas? Skoro bi se usudila reći da ugled EU pada…
Ne opada ugled EU, već ulazimo u finiš procesa, te oni politički akteri, koji su protiv uspješnog okončanja ovog procesa, konačno su skinuli maske i otvoreno pokušavaju blokirati ovaj put. Koriste se posebno političke opstrukcije, napuštanje koalicija, pokušaj izazivanja lokalnih političkih kriza, blokade usvajanja propisa, protesti važnim infrastrukturnim projektima, usporavanje ključnih izbora i imenovanja, nameću se političke trgovine za svako pitanje. Ti politički akteri prenose negativne poruke o EU, kako nas „EU pritiska” da uradimo ovo ili ono, što nije u interesu običnih ljudi, koji će izgubiti neka svoja prava i privilegije.
Sa druge strane, i sama Vlada, često u „evropskom paketu propisa” provuče i neke ciljeve za interne potrebe, što negativno utiče na percepciju o EU, tako da se i sa te strane termin „moramo zbog EU” zloupotrebljava, što je svakako nešto što se mora izbjegavati u ovoj fazi, kada je bukvalno svaki dan važan. Na takve poteze Vlade i Skupštine, snažno diže glas i civilnog društvo. Sve to negativno utiče i na podršku proevropske opozicije, koja razumije da se zakoni moraju brzo usvajati, ali jasno prepoznaje ove razlike u intenciji pojedinih zakona i konkretnih normi.
Može se reći da Crna Gora politički i integracijski „ključa”, velike su političke podjele, uticaji privatnih medija stranog vlasništva, uticaji SPC, negativne strijele etnofederalizma i mnogo drugih potencijalnih blokada procesa. Ali sa druge, strane, snažno se ide naprijed i osvajaju se pregovaračka poglavlja, najavljuju važni skupovi i planira završetak pregovora do kraja godine. Najavljuju se međuvladine konferencije. Ipak, nadamo se dobrom, čuvamo EU optimizam i očekujemo da će Crna Gora pristupiti Uniji po sloganu 28#28.
Poglavlja 23 i 24 (vladavina prava, pravosuđe, borba protiv korupcije) često se ističu kao ključna. Koliko možemo govoriti o suštinskom iskoraku na tom području?
Upravo po dobijanju završnih mjerila za vladavinu prava, nastala je ključna faza procesa pristupanja, kad počinjemo zatvarati druga pregovaračka poglavlja, uz stalni fokus na vladavini prava. Sa najavljenom sjednicom krajem marta, biće to četrnetsto zatvoreno pregovaračko poglavlja, a nastavku dobrih razultata nadamo se i do kraja kiparskog predsjedavanja, da bi druga polovina godine, ponovo u fokus stavila vladavinu prava i povezana osjetljivija poglavlja.
EU u ovoj fazi posebno prati stabilan tzv. bilans rezultata i da li su završena sva ključna imenovanja u pravosuđu i antikorupcijskim strukturama. Drugim riječima važno je koliko ima pravosnažnih presuda i koliko ima trajno oduzete imovine stečene kriminalom, a ne koliko ima usvojenih strategija ili podignutih optužnica. Crna Gora može imati mnogo procesa i hapšenja — ali bez stabilnog niza presuda EU to tretira kao “procesni aktivizam bez epiloga”. U fokusu su posebno presude tzv. visoke korupcije. Nadalje, EU prati da li su kazne „odvraćajuće” i da li se radi o kampanji ili o kontinuiranim naporima. EU takođe prati broj starih predmeta, trajanje sudskih postupaka, te vrijeme od optužnice do presude.
Predstoje nam i neophodni ustavni amandmani, ali prvenstveno za jačanje nezavisnosti pravosudja i nove članove koji omogućavaju punopravno članstvo u EU kao nadnacionalnoj organizaciji sui generis, te uvođenje prava i obaveza građana, budućih državljana Unije. Važno je odvojiti tzv. identitetska pitanja, od onoga što zaista moramo uraditi, kako bi smo prilagodili najveći pravni akt u zemlji, budućim uslovima članstva. To uključuje i uvođenje crnogorskog jezika, kao službenog jezika u Crnoj Gori u službene jezike EU, kako i piše u osnovnoj pregovaračkoj poziciji Crne Gore, koju je EU prihvatila i kako stoji u Ustavu Crne Gore.
Mnogo je još važnih zadataka u oblasti ljudskih prava i sloboda , posebno zaštite ljudskih prava svih ranjivih kategorija. Ovdje je posebno kritična i sloboda medija, da li se napadi na novinare završavaju presudama, kakvo je policijsko postupanje, primjena preporuka Savjeta Evrope i izvršenje presuda Evropskog suda za ljudska prava. Znači nije dovoljno postojanje zakona, već djelotvornost zaštite.
Kod poglavlja Pravda, sloboda i bezbjednost, izazovi su manje formalno pravni, a više operativni, pa se vezuju za snagu naših institucija u ovim politikama. Izazov je prvenstveno rast broja pravosnažnih presuda u oblasti borbe protiv organizovanog kriminala, koliko je imovine trajno oduzeto, a sve to zavisi u dobroj mjeri i od povećanja broja sudija i tužilaca, te materijalnih uslova za njihov rad. Bilans rezultata u oblasti organizovanog kriminala je svakako najveći izazov u ovom poglavlju. Nadalje, kad je riječ o migracijama i upravljanju granicom, visoka je zavisnost od izgradnje infrastrukture i poštovanja rokova za mjere iz akcionog plana, posebno one vezane za ICT projekte, zapošljavanje i obuke. Treći izazov je uklađivanje viznog režima. Poznato je koliko je osjetljivo pitanje vizne politike i usklađivanja sa EU u ovoj oblasti, jer slijede politički osjetljiva prilagođavanja, a vrijeme je kratko. Svako odlaganje ili “privremeno odstupanje” plana usklađivanja viznog reima EK tumači kao nedostatak strateškog usklađivanja.
Da zaključim, rezultata ima, ali još uvijek nisu dovoljni za zatvaranje poglavlja vladavine prava, što je simoblično, i zatvaranje samog pregovaračkog procesa.
Šta smatrate najvećim institucionalnim uspjehom Crne Gore u pregovorima sa EU?
Kao najveći institucionalni uspjeh ipak se izdvaja dobijanje pozitivnog IBAR-a (Interim Benchmark Assessment Report) za poglavlja 23 i 24 u junu 2024. godine.
Da li je administrativni kapacitet države dovoljno snažan da iznese složen proces pregovora? Izgleda da u crnogorskom društvu postoji i ‘zamor’ od evropskih integracija.
U crnogorskoj administraciji radi gotovo trećina registrovanih zaposlenih, ali za složen proces sprovođenja evropskih politika, to u ovom momentu nije dovoljno, ne samo po kvantitetu, nego posebno po kvalitetu. Administrativni kapaciteti još jednom se testiraju ovih mjeseci, jer se za svaku oblast politika definiše obim neophodnih dodatnih zapošljavanja i organizacionih promjena. Ta „evropska funkcionalna analiza” crnogorske administracije jedna je od horizontalnih završnih mjerila koja se moraju ispuniti po usaglašenom planu do dana potpisivanja Pristupnog ugovora, najkasnije do datuma pristupanja. Koristićemo dobre prakse Malte, Kipra, Estonije, drugih zemalja istočne i jugoistočne evrope koje su pristupale u prvim decenijama ovoga stoljeća.
Koje reformske oblasti su u Crnoj Gori najzahtjevnije u procesu usklađivanja sa pravnom tekovinom EU?
Mnoga, nekada veoma teško savladljiva područja, nalaze se u završnoj fazi ispunjavanja mjerila za zatvaranje poglavlja, što je izvanredan rezultat sam po sebi. U političkim kriterijuma, ostaje završetak neophodnih djelova izborne reforme i jači bilans rezultata u pravosudju, borbi protiv korupcije i organizovanog kriminala. U pregovaračkim poglavljima, to su oblasti zaštite životne sredine i klime, državne pomoći, pripreme za kohezionu politiku EU, za EU budžet, ali i za slobodan protok roba na jedinstvenom evropskom tržištu, te usaglašenu carinsku politiku i politiku bezbjedne hrane.
Koliko geopolitične okolnosti utiču na perspektivu proširenja? Kao da ‘pritisak’ dolazi iz EU-e i manje iz Crne Gore?
Danas geopolitičke okolnosti veoma snažno utiču na proširenje – više nego prije 10–15 godina. Nakon ruske agresije na Ukrajinu 2022, proširenje više nije samo “tehnički proces” i priča o vrijednostima, nego i instrument bezbjednosti za samu EU. Geopolitika daje „bonus” bodove, ali ne zamjenjuje reforme. Bez unutrašnjeg pritiska i proaktivnog pristupa iz Crne Gore, taj “geopolitički vjetar u leđa” sam po sebi ne može završiti posao.
Kada realno očekujete da Crna Gora može postati članica EU-e? Da li su realne šanse da ona postane prva sljedeća članica EU iz regiona?
Ako se sadašnji tempo održi, odnosno pojača u ovim ključnim mjesecima do ljeta, te uspješno zatvore sva pregovaračka poglavlja do kraja godine, realno je da Crna Gora bude prva sljedeća članica EU iz regiona Zapadnog Balkana. Međutim, ta prednost nije nedostižna, i mogla bi se lako potrošiti, ako se ne udružimo svi u jedan, jedinstveni Crnogorski evropski front. Ako Crna Gora odradi svoj dio posla, integracija je moguća. Za svoju zemlju, za sve nas, a ne samo za neke briselske „štrikove”, kako se ponekad spočitava od strane kritičara integracija.
Koju poruku biste poslali mladima u Crnoj Gori u vezi sa evropskom budućnošću zemlje?
Evropa nije voz koji treba “uhvatiti” – Evropa ste vi mladi građani i građanke Crne Gore. Sve što danas zovemo “evropskim putem” manje je priča o Briselu, a mnogo više priča o tome kakvu Crnu Goru želite da živite sjutra u njoj. Ako želite državu u kojoj se posao dobija zbog znanja, a ne preko veze – to je evropska agenda. Ako želite sudije i tužioce koji ne okreću glavu od moćnih – to je evropska agenda. Ako želite da mirno šetate svojim gradom, da vas niko ne dira zbog toga ko ste, koga volite ili šta mislite – i to je evropska agenda. Članstvo u EU samo je alat. Može da donese više prilika: da studirate, radite, putujete, pokrećete biznis, bez granica i beskrajnih papira. Ali ono što niko drugi ne može uraditi umjesto vas je:
da ovu zemlju napravite mjestom u kojem želite da ostanete, a ne samo polaznu stanicu za odlazak.
Zato ne potcjenjuje svoj glas, ovo je naša zajednička tema. Učite jezike, ali ne zaboravite svoj. Imate puno pravo da budete nestrpljivi zbog sporih reformi, korupcije, nepravde.
Ali pretvorite to nestrpljenje u akciju, a ne u cinizam. Cinizam samo pomaže onima kojima odgovara da sve ostane isto.
Što mislite, koje će reforme najbrže i i najvidljivije unaprijediti kvalitet života građana?
Ulaganja u zdravstvo i obrazovanje, jače pravosuđe i vidljivi rezultati u borbi protiv korupcije, bolja infrastruktura – ne samo saobraćaj, već i životna sredina, te bolje javne usluge. Evropske standarde približiti građanima, učiniti bolji ambijent za ekonomiju i investicije.
Ostali ste upamćeni kao kompetentna sagovornica koja uliva povjerenje kako u inostranstvu tako i u Crnoj Gori. Da li razmišljate o svojoj političkoj aktivaciji?
Ne razmišljam, ali sa zadovoljstvom pomažem svojoj državi u svim njenim naporima da pristupi Evropskoj uniji, svih ovih godina, u kapacitetu u kom mogu, jer to nije podrška ni jednoj partiji niti posebnom programu, to je posvećenost za bolju i pravedniju Crnu Goru, kojoj svi težimo.