Vesko Garčević, nekadašnji crnogorski diplomata i profesor međunarodnih odnosa na Univerzitetu u Bostonu je odličan poznavalac Balkana o evropskoj budućnosti ovog regiona. Detaljno prati njihova nastojanja da se pridruže Evropskoj uniji. Sa njim smo razgovarali nakon nedavno održanog Bledskog strateškog foruma, na kojem je bio jedan od govornika.
Koje su, po vašem mišljenju, glavne poruke razgovora o evropskoj perspektivi balkanskih država na Bledu?
Glavne poruke bi, tako reći, bile prilično pozitivne u poređenju sa očekivanjima država kandidata. Ključne poruke bile su da se sa proširenjem nastavlja i da je proširenje, u ovom trenutku, neka vrsta nužnosti za Evropsku uniju. Smatram da proširenje ostaje neka vrsta nužnosti za bezbjednost. I oko toga je vladao konsenzus. Razlike su bile samo u tome ko je u kojoj mjeri spreman da podrži tu ideju. Za mene je bilo važno to što su države čiji su predstavnici bili predsjednica Slovenije, Njemačka i gospođa Marta Kos, bile veoma naklonjene toj ideji. Što se mene tiče, pozvao sam na to da u trenucima velikih izazova treba donositi veoma snažne, odlučne odluke i ne skrivati se iza birokratskih procedura. I da Evropska unija, ako želi da dokaže svoje mjesto i u svijetu i u Evropi, mora donositi odluke kakve su nekada donosili oni koji su nakon Drugog svjetskog rata stvarali Evropsku uniju.
Danas ne možemo ubijediti ni Island da se pridruži EU?
U tom smislu sam se osvrnuo na Island i njegovu odluku da ne uđe u punopravno članstvo, odnosno da ne ide u pravcu punopravnog članstva, i zapitao se da li to znači kraj integracije ili je to na neki način problem za integracije. U suštini, po mom mišljenju, to nije problem, već samo pokazuje drugačiji pogled na integracije.
Za Island integracije nijesu demokratska transformacija, dok je za države poput država Zapadnog Balkana ili Ukrajine taj proces demokratska transformacija, kako bi se ostvarili mir, bezbjednost i tako dalje, baš kao što je i prilikom stvaranja Evropske unije ideja bila da se obezbijede upravo mir i bezbjednost.
Sada je pitanje u kojoj mjeri će ove priče, kada govorimo o Evropskoj uniji, zaista biti prenesene u praksu. To je bila jedna od, tako reći, između redova izraženih poruka – da je riječ o odluci lidera, odnosno država članica. I da upravo oni odlučuju o tome.
Ali to znači da se taj veliki san možda neće ostvariti?
Znate kako to može da ide – proces može zaustaviti bilo koja država članica koja se s tim ne slaže. Ne mora nužno da se ne slaže sa nivoom vašeg demokratskog razvoja, već možda ima neki bilateralni problem ili bilateralno pitanje i zbog toga može da vas blokira.
Kao Grčka i Bugarska u slučaju Sjeverne Makedonije ili, kako se najavljuje, Hrvatska u slučaju Crne Gore?
O Hrvatskoj nijesmo govorili, nijesmo pominjali nijednu pojedinačnu državu. Međutim, na primjer – samo povlačim jednu paralelu – pošto se pominjalo da moraju odlučivati lideri, odnosno države članice, pretpostavljam da posljedično može biti u igri mnogo različitih stvari.
Uključujući i to kada je riječ o Crnoj Gori i njenom sporu sa Hrvatskom. I da bi Hrvatska kasnije možda mogla od Srbije zahtijevati rješavanje određenog bilateralnog pitanja, a ranije bi mogla imati i zahtjeve prema Crnoj Gori, kako bi – što bi se reklo – iskoristila ovaj trenutak i nastupila sa različitim zahtjevima u vezi sa Crnom Gorom.
Govorite o teritorijalnim zahtjevima?
Ne samo o očiglednim. Postoje i zahtjevi koji se odnose na nasljeđe posljednjeg rata i raspada Jugoslavije. Mislim da je Crna Gora, koliko sam razumio, spremna da preuzme punu odgovornost. Naravno, tu su i, rekao bih, mnogo važnija pitanja razgraničenja, koja zahtijevaju, po mom mišljenju, mnogo ozbiljniji pristup.
Možda bi bilo bolje da se ovaj slučaj vodi pred sudom u Hagu, odnosno pred Međunarodnim sudom pravde (ICJ), nego da se rješava površno, ako mogu tako da kažem. Ali to je samo moje mišljenje.
Naime, privremeni sporazum koji trenutno postoji između dvije države uređuje pitanje statusa u Bokokotorskom zalivu i na Prevlaci. Taj privremeni sporazum je zaključen 2002. godine. Sada je 2026. godina i Hrvatska 24 godine nije imala problema sa tim privremenim sporazumom, a sada je odjednom taj privremeni sporazum postao problem.
Naglašavam da je taj privremeni sporazum potpisan i deponovan pri Ujedinjenim nacijama. Dakle, postoji kao dokument iz vremena kada su okolnosti bile drugačije, jer je Hrvatskoj tada bilo potrebno da uđe u Evropsku uniju i pokaže spremnost da rješava bilateralna pitanja sa susjedima.
Možemo samo da zamislimo kako će se Hrvatska ponašati u trenutku kada Srbija bude pred ulaskom u EU?
Možemo samo da nagađamo i gradimo hipoteze. Ono što nije hipoteza jeste činjenica da već postoje otvorena pitanja teritorijalnog razgraničenja između Srbije i Hrvatske, koja nikada nijesu ozbiljno pokušali da riješe. Pored teritorijalnih pitanja, postoje i pitanja povezana sa ratom, nasljeđem raspada Jugoslavije i tako dalje, što će za pregovore biti veoma teško.
Način odlučivanja u Evropskoj uniji daje Hrvatskoj, kao i svakoj drugoj članici, pravo veta i time praktično mogućnost da zaustavi bilo koju odluku. To na neki način, ako malo pretjeramo, podsjeća na Bosnu i Hercegovinu i njenu nefunkcionalnost. Vidite li mogućnost da se takav način odlučivanja u Evropskoj uniji promijeni?
Veoma teško. Između ostalog, na panelima na Bledu, na kojima su učestvovali donosioci odluka, odnosno premijeri više država srednje Evrope, članica Evropske unije, jasno smo čuli da su te države protiv takve odluke. Zapravo, razumijem vaš položaj, ali istovremeno moramo na ovo pitanje da gledamo i iz perspektive manjih država članica Evropske unije. Veto im daje istu težinu za pregovaračkim stolom kao, na primjer, Njemačkoj ili Francuskoj. I kada vam je jednom data takva mogućnost, nema razloga da je se odreknete.
Znate, kada jednom nešto dobijete, kasnije je teško da vam to oduzmu. Tu mi se nameće jedno drugo pitanje. Da li države koje sada treba da uđu u EU, na primjer Crna Gora, treba da imaju pravo veta privremeno suspendovano, ili bi to pravo trebalo da dobiju odmah zajedno sa članstvom?
Šta vi mislite?
To je otvoreno pitanje. Mogu da iznesem svoj stav i, iz ugla Crne Gore ili bilo koje druge nove članice, smatram da prije svega treba gledati šta je u ovom trenutku za tu državu najvažnije, a ne je opterećivati, kako da kažem, možda veoma važnim, ali u ovom trenutku ne i ključnim pitanjima.
Ako je, dakle, za Crnu Goru ulazak u Evropsku uniju možda apsolutni prioritet, i ako je cijena tog ulaska da barem privremeno ne koristi pravo veta, to bi za mene – kada bih ja bio taj koji u Crnoj Gori donosi odluke – bilo relativno prihvatljivo rješenje. Jer, kada jednom uđete unutra i nakon određenog vremena, sigurno ćete, ako pokažete ozbiljnost, moći da dobijete to pravo, budući da vam nije oduzeto zauvijek, već samo privremeno.
Vratimo se na pitanje kako EU učiniti efikasnijom?
Naravno, tu je još jedan, treći aspekt koji moramo imati na umu, a to je kako Evropska unija može efikasnije da donosi odluke. Sa proširenjem članstva i zadržavanjem prava veta ponekad je veoma teško doći do odluke, posebno ako postoje tako komplikovane birokratske procedure. A to je za mnoge i zgodan izlaz ili opravdanje da se odluke ne donose. Onda dolazi do iscrpljivanja kroz određene birokratske procedure, bez stvarne političke volje da se donese važna odluka. To je možda najveći izazov za Evropsku uniju – da dokaže da je organizam koji je, kao ideja i kao projekat ostvaren u praksi, nešto jedinstveno, nešto što je, uprkos svim razlikama, uspjelo da održi Evropu na okupu.
Ali da bi, suočavajući se sa izazovima novog vremena, mogla da se pokaže na visini zadatka, kao organizam sposoban da živi u skladu sa vremenom koje dolazi i koje se mijenja, nešto mora da se promijeni kako bi mogla da donosi odluke.
To je, po mom mišljenju, zapravo najvažnije pitanje, ali je to pitanje koje se tiče samo Evropske unije. Iz perspektive proširenja veoma je važno da rasprave u okviru Evropske unije o reformi glasanja i donošenja odluka ne utiču na to da se te teme koriste za zaustavljanje proširenja.
Recimo, da je crni scenario da se EU ne uspije proširiti na Zapadni Balkan. Šta bi to značilo za Evropsku uniju, a šta za region?
Region, kao što smo već govorili, ako je ikada zaboravio šta se dešavalo devedesetih godina, sada pokazuje da su te toksične ideje veoma žive i danas su još prisutnije nego, recimo, prije 10 ili 15 godina. Politike koje se sprovode, na primjer u Beogradu, danas su iste, ako ne i gore nego u vrijeme Slobodana Miloševića. Vidjeli ste i sami da Srbija, s jedne strane, želi da postane članica Evropske unije, a s druge strane priprema državnu sahranu ratnog zločinca. U Crnoj Gori, koja je prva na putu ka članstvu u Evropskoj uniji, imate situaciju u kojoj predsjednik Skupštine Crne Gore izražava saučešće povodom smrti Mladića, i tako dalje.
Ako Evropska unija nije spremna da to ozbiljno procijeni i odlučnom politikom zaista, makar djelimično, promijeni tok događaja, recimo uključivanjem barem jedne ili dvije države…
Šta će se desiti ako do toga ne dođe?
Doći će samo do daljeg produbljivanja tih tendencija. Države koje su zaista najviše napredovale, ali još nijesu članice Evropske unije, posebno na Balkanu – ovdje posebno mislim na Crnu Goru – moći će biti samo meta drugih uticaja, kako iz regiona tako i spolja.
U poređenju sa periodom od prije 15 godina, više ne možemo govoriti da je Evropska unija jedina koja državama Zapadnog Balkana može nešto ponuditi. Sada je tu Kina kao druga država, kao alternativa, koja može ponuditi drugačiji narativ i koncept, i državama ponuditi nešto drugo. To je jedna stvar. Za Zapadni Balkan to ne bi bilo dobro – to bi definitivno ubilo entuzijazam za proširenje i politički oslabilo one snage na Balkanu koje žele demokratsku transformaciju regiona i njegovo uključivanje u Evropsku uniju.
Što se tiče Evropske unije, to bi vjerovatno pokazalo njenu nespremnost da se suoči sa ozbiljnim pitanjima i da u zahtjevnim vremenima donosi odluke koje nijesu uvijek lake. Koje su često i rizične. Već u drugim djelovima svijeta, u SAD-u ili Kini, na Evropsku uniju gledaju kao na ekonomski uspješan projekat, ali u političkom smislu kao na politički entitet koji nije spreman da donosi teške odluke i radije pribjegava, tako reći, konformizmu.
U smislu: tu je Ukrajina, tu je Balkan i tako dalje. Nesuočavanjem sa takvim odlukama, njihovim odlaganjem, stalnim ponavljanjem da su spremni, pa nijesu spremni, da imamo ovo, a nemamo ono i tako dalje, samo će još jednom potvrditi ono što mnoge države i partneri Evropske unije, poput Vašingtona, već misle o njoj. I to je takođe test za Evropsku uniju. Nijedna odluka takve prirode nije laka i nije je moguće donijeti bez određenog rizika.
Jednom će morati da se suoči sa tim rizikom.
Ako se ne suočite sa rizikom, on će doći pred vaša vrata. Kao, na primjer, Ukrajina itd. Onda se i situacija na Balkanu može zaoštriti. Ne želim da kažem da će Balkan ponovo skliznuti u rat ili nešto slično, ali situacija se može ozbiljno pogoršati. A onda ćete morati da se suočite sa mnogo većim problemom i već ćete zaostajati za događajima.
Još jedno kratko pitanje o Crnoj Gori – čuli smo upozorenje premijera Spajića da bi moglo doći do hibridnih operacija u vezi sa evropskom budućnošću Crne Gore. Kako vi to vidite i šta treba uraditi da se to spriječi?
Nijesam u Vladi i ne znam na koga je mislio. Možemo pretpostaviti, ali ne treba odmah reći na koga je Spajić mislio. O tome se već duže govori – da će neke države, među kojima je vjerovatno, da tako kažem, Srbija, jer je Crna Gora napredovala i mogla bi postati sljedeća članica Evropske unije, pokušati da taj proces barem uspore koliko god je moguće. U krajnjem slučaju, da ga i u potpunosti zaustave.
To se poklapa sa jednom od ideja o kojoj smo danas razgovarali i koju Srbija javno ističe – da se prijemom Crne Gore ili Albanije, a ne svih država Zapadnog Balkana, zapravo ubija ideja o Zapadnom Balkanu i reformama. Jer bi u tom slučaju te dvije države, kao što su, na primjer, Crna Gora i Albanija, imale privilegovan status u odnosu na druge.
Ali u stvarnosti bi to značilo suprotno – da bi se prijemom te dvije ili jedne države konačno srušio taj stakleni zid koji već toliko godina odvaja Zapadni Balkan od Evropske unije. Moguće je da je premijer mislio na ovu vrstu hibridnih prijetnji, pri čemu Srbija na raspolaganju ima i crkvu i uticaj na neke političke partije koje su u Vladi Crne Gore, i tako dalje.
Za mene takvi pokušaji nijesu neočekivani. Ono što smatram važnim jeste da Evropska unija zajedno sa Crnom Gorom djeluje tako da se takvi efekti smanje ili spriječe. I vjerovatno bi Crna Gora, ukoliko ima određena saznanja, trebalo da ih podijeli sa nadležnim službama Evropske unije.
Evropska unija vjerovatno ima kapaciteta da ovdje nešto uradi?
Evropska unija, kada je riječ o Zapadnom Balkanu i ovim pitanjima, ima kapacitete. Uvijek je imala sposobnost da igra važnu ulogu na Balkanu, jer sve države žele da postanu članice Evropske unije. Ona ima takozvanu privlačnu moć i uticaj. Međutim, imam utisak da ta moć i uticaj nijesu uvijek korišćeni na najbolji način. Na primjer, mogli su da doprinesu tome da se neka pitanja riješe drugačije ili da budu riješena još ranije. Često je dolazilo do približavanja onima koji su smatrani braniocima stabilnosti, bez obzira na to kakvu su ocjenu ti političari imali u svojoj zemlji, da li su bili autoritarni ili korumpirani i tako dalje. Takvim pristupom Evropska unija je zapravo podrivala sopstvene principe o potrebi ispunjavanja standarda i tako dalje. Rekao bih da je mnogo prilika propušteno, ali da zaključim – mnogo prilika je propušteno, međutim i dalje postoji mogućnost da se stvari poprave.
I sada je, po mom mišljenju, lopta na strani Brisela.

