Krajem avgusta se zaključuje dvogodišnji istraživački projekat ‘Anksiozni mir’, kojim rukovodi vanredni profesor sa ljubljanskog fakulteta za društvene nauke, dr Rok Zupančič. Projekt analizira suživot Srba i Bošnjaka u bosanskom selu Baljvine tokom građanskog rata od 1992-1995 godine. To istraživanje, iako se bavi periodom od prije skoro 30 godina je jako važno, jer pokazuje primjere dobre prakse – suživota na Balkanu bez etno-nacionalne isključivosti – istakli su istraživači iz Ljubljane.
Rezultati koji će biti uskoro naučno publikovani su regionalni mediji selektivno objavljivali.
Selo Baljvine koje se nalazi između Banjaluke I Mrkonjić Grada je sasvim slučajno privuklo vašu pažnju.
Prof. dr Rok Zupančič: Da, preko kratkog dokumentarca na Youtubeu, kojeg je pripremila neka strana televizija, sam uhvatio dijelić informacije o tom selu i pošto mi je tema bila intrigantna zaputio sam se na teren da provjerim koliko tu ima istine i da li je možda riječ samo o nekoj vrsti novinarskog romantizma. Na terenu smo se uvjerili da je priča realna, projekat pod nazivom Anxious Peace smo prijavili Agenciji za istraživanje Republike Slovenije i obezbjedili sredstva za dvogodišnje istraživanje. Pored tog sela proučavan je još gradić Kosovska Kamenica, gdje prilično mirno žive Albanci i Srbi, i Gorski Kotar, gdje su Hrvati i Srbi bez većih oružanih sukoba prošli poslednji rat i do danas žive bez nekih ozbiljnih tenzija po “etničkoj liniji”.
I što ste postavili kao cilj projekta?
Prof. dr Rok Zupančič: Podaci koje smo skupili su kamen temeljac za buduće projekte koji se odnose na razumijevanje kako etnički odnosi ‘funkcionišu’ i koji su faktori koji doprinose pogoršanju ili poboljšanju odnosa. Ovim se nadamo da ćemo doprinijeti razumijevanju društava u jugoistočnoj Evropi i na široko pokazati da međuetnički odnosi po definiciji nisu loši te da je pribjegavanje nasilju ili miru uvijek stvar izbora.
I koji su bili glavni razlozi da spomenuto selo nije bilo uništeno, da su sačevane i džamija i crkva u tom selu?
Prof. dr Rok Zupančič: Faktora je više. Prvi i osnovni je taj da se selo nalazilo dalje od glavnih vojnih puteva i da je vojska Republike Srpske relativno brzo ušla u selo, razoružala stanovnike i okupirala širi prostor. Znači, dok su se Srbi, Bošnjaci i Hrvati sukobljavali u obližnjem Mrkonjić Gradu i Jajcu, to selo je uspjelo da ohrani suživot. Dalje, jako važan faktor za očuvanje sela je taj, da su komandanti jedinice Vojske Republike Srpske, koja je došla u selo na početku rata, kada su već počele tenzije i sukob nije bio daleko, bili nekadašnji učitelj Petar Đuričić i Lazo Babić; obojica vaspitana u okviru bratstva i jedinstva, puno su putovali i radili po bivšoj Jugoslaviji. Zbog toga su vjerovatno razvili pozitivan odnos prema drugim narodima te nemaju antagonistički stav prema običnom bošnjačkom stanovništvu, što bi teško rekli za neke generale te iste vojske, koji su danas u Hagu. A važno je i to, da npr. Đuričiću, kako nam je sam rekao, nije bilo izričito rečeno da ukloni Bošnjake, iako mu je to bilo sugerisano. Pitanje je, kako bi stvar završila, ako bi dobio direktno naređenje.
O takvim ljudima se jako malo zna?
Prof. dr Rok Zupančič: Da, tačno. Moramo znati da je to selo nedaleko od područja gdje je djelovao Arkan. Zbog, da tako kažemo, ‘normalnosti’ tog učitelja, koji je za vreme rata ispunjavao vojnu obavezu, komandanta i još nekih drugih faktora je tako spašeno nekoliko stotina Bošnjaka, koliko ih je u tom selu živjelo 90-tih prošlog vijeka. Selo koje se nalazi na teritoriji Republike Srpske je po popisu iz 1991 godine imalo 1.140 stanovnika.
Što ste još ustanovili, a da je bilo ključno?
Prof. dr Rok Zupančič: Važna su još dva faktora, prvo – istorijsko sjećanje seljana. To je bilo izuetno važno. To znači da se sa koljena na koljeno prenosilo sjećanje iz drugog svjetskog rata kada su Bošnjaci stali u odbranu Srba. Ustaše su, kao pričaju stanovnici, navodno ušle u selo i htjeli da ih ubiju. Srbi su sada u tom novom sukobu osjećali da to moraju vratiti, da imaju dug do Bošnjaka. Sami, tokom istraživanja nismo našli svjedoka ili svjedoke koji bi to posvjedočili, ali sjećanje na taj događaj je jako živ, tako da se taj podatak ne dovodi pod pitanje. Priče se prenose i pamte sa generacije na generaciju i gotovo je nemoguće utvrditi da li su tačne i precizne, ali je važnije od toga da ih meštani znaju, da vjeruju u njih i da zbog toga poštuju njihove komšije druge vere.
I za kraj ne manje važno je da su se na početku rata vjerski poglavari sela i hodža i pop dogovorili da u selu moraju raditi na tome da očuvati harmoniju i da svako pazi, kako su se izrazili, ‘na svoje stado’. Ukoliko bi neko napravio kakvu uslovno rečeno glupost bio je kažnjen od svojih.
To pokaže kakvu ulogu je imala crkva odnosno religija u tom ratu?
Prof. dr Rok Zupančič: Apsolutno. Ali potrebno je znati, da je u ovom primjeru uloga bila pozitivna. Na žalost, puno je primjera iz Bosne i šire sa Balkana, kada su vojnici ‘sa blagoslovom’ vjerskih vođa u imenu zaštite naroda i vjere pravili zločine.
Znači složili ste cijeli mozaik pozitivnih faktora.
Prof. dr Rok Zupančič: Da tu je bio veliki elemenat sreće, neko je mogao baciti šibicu i izazvati sukob.
Mlačan odziv medija
FEB: Kako je regionalna javnost reagovala na rezultate projekta?
Prof. dr Rok Zupančič: Generalno se o pozitivnim primjerima ne govori puno, to je prosječnom čitaocu nezanimljivo. U Bosni i Hercegovini su nam mediji, oni koji nijesu bliski vladajućoj političkoj strukturi i Dodiku, dali dosta prostora, pošto je priča suprotna od vladajućih paradigmi i razbija normative po kojima Srbin mora apriori biti biti protiv Bošnjaka i obratno. O nama su u BiH pisali recimo Al Jazeera, Dnevni avaz, BBC na srpskom, a zvanična televizija, dakle Radio Televizija Republike Srpske, do sada nije pokazala interes.
FEB: To selektivno zanimanje medija se pokazalo i pri drugom dijelu istraživanja?
Prof. dr Rok Zupančič: Da, isto se desilo i prilikom drugog istraživanja na Kosovu, kada smo analizirali koji razlozi su bili kjučni da je u Kosovskoj Kamenici na istoku Kosova izbjegnuto masovno krvoproliće. To je jedno od rijetkih mjesta na Kosovu gdje će se konobar-Albanac i dan danas obratiti na srpskom jeziku gostu, koji govori srpski, da preuzme narudžbinu. Za naše rezultate su zainteresovani kosovski mediji na engleskom (sajtovi namijenjeni strancima, koji žive na Kosovu), koji će priču o Kamenici objaviti navjerovatnije u narednim sedmicama.
Kako to objašnjavate?
Prof. dr Rok Zupančič: Svakako bi to bilo zanimljivo za jednu sociološku analizu postkonfliktnih društava na prostoru nekadašnje Jugoslavije i jugoistočne Evrope, gdje još uvijek negativne vijesti imaju veću težinu i privuku veću pažnju prosječnih čitalaca.
Da li ima još pozitivnih primjera koja nisu analizirana?
Obavili smo nekoliko preliminarnih istraživanja i saznali za jedno selo nedaleko od Istočnog Sarajeva gdje nije bilo spora između Bosanaca i Hrvata, isto tako u Gorskom Kotaru, na području trougla Delnice – Vrbovsko – Ogulin, između Srba i Hrvata nije bilo nasilja. Za neko dalje i šire istraživanje je potrebno dobiti nova finansijska sredstva i novog donatora.
Budućnost Kosova – pitanje za milion dolara
Vanredni profesor dr. Rok Zupančič iz Istraživačkog centra za odbranu, Fakulteta za društvene nauke Univerziteta u Ljubljani je odličan poznavalac prilika na Kosovu. Tema njegove doktorske disertacije je bio upravo sprečavanje konflikta na Kosovu. Na pitanje kako ocjenjuje trenutnu situaciju na Kosovu i kakav rasplet očekuje – odgovara da to ostaje ‘pitanje za milion dolara’.
Vjeruje da je generalno na Balkanu prošlo vrijeme velikih sukoba i nemira, te da lokalnim političarima rat ne odgovara. Njima, kako kaže prof.dr Zupančič, odgovora da predstavljaju kopču između svoje države i EU. Prof.dr Zupančič vjeruje da ipak ostaje mogućnost za lokalne sukobe manjih eskalacija, ‘mada lokalni političari pri raspirivanju ognja odlično znaju do kamo mogu ići’. Kako ističe prof. dr. Zupančič, problem evropskih autoriteta na Balkanu i Kosovu je nemoć evropskih političara pri plasiranju ideja, pošto je svima jasno, da za njima ne stoji jaka udružena Evropska unija koja bi ih podržala pri traženju rješenja.
‘To pokazuje i podatak, da pet država EU (Ciper, Slovaška, Grčija, Španija, Hrvatska) nije priznalo Kosovo, znači spoljna politika EU kao takva ne postoji’, dodaje prof. dr Zupančič. To, kako kaže, otvara prostor lokalnim političarima da igraju bilateralne igre sa pojedinim državama kao što je to recimo Mađarska. Na pitanje kakav je uticaj srpske i albanske dijaspore na političko odlučivanje u Evropi i SAD, Zupančič ističe da u aktuelnem trenutku ona ne igra neku veliku ulogu, niti je ne traži, za razliku od perioda tokom sukoba devedesetih prošlog vijeka.