IIgor Radojičić je poznato političko lice Republike Srpske. Nekadašnji gradonačelnik Banjaluke i dugogodišnji Predsjednik Narodne skupštine Republike Srpske je nakon 20 godina, političku karijeru zamijenio karijerom u privredi. Od 2022. godine je član uprave regionalne IT korporacije Planet soft. Sve vrijeme njeguje kontakt sa mladima na Elektrotehničkom fakultetu u Banjaluci gdje, kao viši asistent, pokriva predmete iz oblasti automatika, vještačka inteligencija i robotika. Želi da njegovi studenti ostanu u svojoj zemlji i da tu izgrade budućnost. Za to je potrebna aktivnija politika EU, tvrdi Radojičić, koji smatra da EU do Balkana nema jasnu političku odlučnost i poruku, što prati i nekoherentan pristup. Kako kaže, trenutni odnos i aktuelne inicijative EU ka našoj regiji nastaju pre svega iz želje da se smanji rizik za Evropu, a ne iz probudjene želje za ubrzanim integracijama. Igor Radojičić je član Stručnog savjeta Foruma za evropski Balkan.

Politiku ste zamijenili za privredu, koliko često pomislite, kako bi poslovanje bilo lakše da je prostor Republike Srpske više integrisan u EU?
Nesumnjivo bi bilo lakše. S aspekta poslovanja – jedno veliko tržište, bez značajnih barijera, sa harmonizovanim propisima, je velika šansa. Sada, medjutim, u našoj regiji, imamo mnogo malih tržišta, podijeljenih različitim propisima i barijerama. Ko god posluje na prostoru Jugoistočne Evrope zna koliko problema pravi usitnjeno tržište i granične barijere.  I koliku šansu daje Unija.

I mali koraci se broje
Da li je to razlog da podržavate inicijativu Otvoren Balkan?
Veoma sam pozitivno raspoložen prema svim inicijativama, uključujući Otvoreni Balkan, koje za cilj imaju olakšavanje života običnim gradjanima, slobodu kretanja i slobodu privredne razmjene u regionu. Sa neizvjesnim procesom evrointegracija, ključ boljeg napretka zemalja regiona je u što većem medjusobnom ekonomskom povezivanju i ukidanju nepotrebnih barijera u ekonomskoj razmjeni. Na sličnim idejama je nastajala i EU, uz sve ranije vjekovne animozitete medju pojedinim članicama i nacijama. To bi trebao biti neki motiv i uzor/vodilja za zemlje naše regije. Treba nam više, čak i malih koraka, na konkretnom olakšavanju poslovanja i kretanja gradjana medju zemljama regiona. Od režima prelazaka granice, priznavanja diploma i stečenih zvanja (radi mobilnosti studenata i radne snage), do npr. jedinstvenih tagova ili aplikacija za naplatu na autoputu. Recimo sada, putujući po Balkanu, morate nositi pun džep raznih aparata za uplate koje važe samo na nekom od autoputeva. To su mali, ali vrlo konkretni koraci, koji su nam neophodni.

U politici je dovoljno obećanje, u privredi su potrebni rezultatiČlan ste uprave jedne velike uspješne regionalne kompanije, koliko je ta sredina drugačija od političke?
Najbitnija razlika je da u ovom, privatnom i privrednom poslu zaista morate napraviti konkretne rezultate da biste uspješno poslovali. Dok je u politici mnogo virtuelnog, mnogo populizma, lažnih obećanja i danas sve više rijaliti pristupa. Takav pristup u politici često donosi glasove, ali ne stvara rezultat. Dok u privredi morate napraviti konkretan rezultat da biste nastavili da poslujete i rastete.

Znanje neka ostane kod kuće
Kakva je atmosfera na Univerzitetu gdje se susrećete sa mladima. Da li je i na tom fakultetu puno mladih koji žele u inostranstvo?
Nažalost, demografska situacija i odliv mladih iz zemlje i iz regije su tragični. Na fakultete se upisuje sve manje studenata, a u nastavi je sve manje kvalifikovanih predavača.  Pad broja studenata i broja upisanih u prethodnoj deceniji u Republici Srpskoj i BiH je dramatičan, skoro da se prepolovio. Tako da će naredne godine za visoko obrazovanje kod nas biti doslovno borba za preživljavanje, a deficit kadra će se rapidno povećavati u našoj regiji. Imaćemo veoma velike probleme sa nedostatkom kvalifikovane radne snage.
Šta treba da se napravi da mladi ostanu tu, u Republici Srpskoj? Koji su danas aktuelni problemi u Republici Srpskoj?
Hronično nedostaje politička i institucionalna stabilnost, vladavina prava, fer uredjenje i fer konkurencija. Ako društvo ne daje šansu mladima da se kvalitetno školuju i posle toga se kvalitetno zaposle i žive sa svojom porodicom, ako su u strahu od političkih Ili čak još gorih turbulencija i sukoba, bez šanse da npr. riješe svoje stambeno pitanje – onda su šanse za ostanak male. Naravno, daleko veći zalogaj je obezbjedjenje institucionalne stabilnosti i mira, koji su preduslov za sve.
U kojim granama vidite komparativnu prednost?
Definitivno je to IT sektor koji može biti zamajac razvoja. Srbija je već odličan primjer za to, koliko je povećano učešće IT sektora u BDP i privredi, te koliko je povećana lokalna zaposlenost. Velika prednost je npr. za IT stručnjake da mogu da žive i rade na našim prostorima, da rade od kuće ili iz svoje zemlje, za visoke naknade, za kompanije bilo gdje u svijetu. U tome leži možda mala komparativna prednost koju bi trebalo iskorititi.

Balkan je dio Evrope, a ne dvorište EU
Bili ste aktivni učesnik u politici dugi niz godina, po vašem mišljenju, što je presudno, da je EU izgubila interes za prostor Balkana? Koji je to bio odlučujući trenutak, ako ga je uopšte bilo?
Mislim da je, primarno nakon prijema Bugarske i Rumunije, pa i Slovenije, a kasnije i Hrvatske, u EU preovladalo mišljenje da su bitni procesi u Evropi završeni, završen hladni rat i suštinski promijenjen odnos snaga. Izgubljen je dublji realan interes za proširenje, na ostale prostore Balkana. Vjerovatno se smatralo da je, tim talasima proširenja, zatvoreno južno i istočno krilo EU i NATO, te da je ostatak Balkana “manje važan”. To je sasvim pogrešna procjena i tek će se pokazati kao greška.
Koliko EU nosi odgovornost da je u protekle dvije decenije, kada govorimo o potencijalnom ulasku država Balkana u EU, sve ostalo na obećanjima?
Balkan je prirodna cjelina Evrope, što se ne smije zaboraviti. Niti će Balkan negdje otići, niti ga možete premjestiti, niti se može zanemariti. Danas, medjutim, često imamo osjećaj da dio zemalja EU na nas gleda kao na drugačiju geopolitičku cjelinu, u najboljem slučaju kao na neko dvorište Evrope. EU ne pokazuje stvarnu posvećenost Balkanu, nema jasne političke odlučnosti. Balkanu se EU vraća tek kod izbijanja lokalnih, regionalnih ili globalnih kriza, od migrantskih do rata u Ukrajini. I tada se pokušava tek gasiti požar i minimizirati šteta i rizici po EU. Euroentuzijazam u regionu rapidno opada i procesi evrointegracija, s obe strane, mogu biti značajno ugroženi.

Odluka o ulasku u EU mora biti politička i ne birokratska
Iz EU stižu pojednostavljeni komentari, da je za ulazak u Uniju potrebno napraviti domaći zadatak kod kuće. Kako komentarišete trenutni nedostatak jasnijih poruka iz EU? Nejasan položaj zemalja u regionu udaljava te zemlje od EU i pojačava unutrašnje konflikte, koliko ste saglasni sa tom tezom?
Kristalno je jasno da postoji nedostatak političke volje za novo proširenje unutar EU. A onda se to pakuje i šablonizuje kroz nizove poglavlja birokratskih procesa /uslova prema zemljama naše regije, koji mogu trajati decenijama i, doslovno, nemaju kraja. Ljestvica se stalno pomjera. To je odlična isprika (neispunjavanje standarda) da nema novih članica. Naravno, i zemlje regiona pokazuju dosta unutrašnjih slabosti, ali, suštinski, EU nema stvarne volje za proširenje na ostatak Balkana.
U kojem smislu je Balkan važan EU?
Raspad Jugoslavije kreirao je hronično nestabilnu zonu, čiji kapacitet opasnosti po region i Evropu je, nažalost, značajan. Kao što se sukob s istoka Evrope, iz Ukrajine veoma osjeti, prvo u susjednim zemljama, ali i širom Evrope, tako bi se i svaka veća napetost i žarište na Balkanu neminovno osjetilo i u zemljama EU. I, naravno, još jednom da ponovim – Balkan je dio Evrope i ne može se neprirodno isključiti iz procesa u Evropi.
Politika je više od birokracije
Odluka o proširenju znači ne smije biti birokratska kako se to sada čini?
Svima nam je savršeno jasno da EU treba, pre svega, donijeti političke odluke o proširenju. Sjeverna Makedonija je npr. donijela jako bolne odluke, a zauzvrat je vrlo malo napredovala ka EU, čak je dobila nove teške političke uslove, dok je Ukrajina, zahvaćena ratom, odjednom dobila snažan podsticaj i korak napred na  formalnom putu ka evropskim integracijama. I svima je jasno da je riječ o geopolitičkim odlukama, a ne pukom birokratskom procesu.
Da je slika prikazana kao crno bijela, pokazuje i stanje u državama Balkana?
Naravno, i zemlje Balkana boluju od mnogo teških bolesti, koje se sporo i teško liječe, ali im neće biti nimalo bolje ako su dugoročno van EU.  Zarobljene su svojim mnogobrojnim unutrašnjim i regionalnim problemima, kompleksnošću pojedinačnih sistema i regije u cjelini, te stvarnom, unutrašnjom nemogućnošću konstantnog brzog napretka u birokratskim pregovorima s EU. Ali, “evropska” strana mora gurati cio proces mnogo iskrenije, odlučnije i brže.

Ko u stvari vodi politiku na Balkanu?
Koliko je po vašem mišljenju EU iskrena u vezi pomaganja državama Balkana ili je ta politika možda u funkciji zadržavanja uticaja Rusije, Kine posledično isto SAD-a?
Geopolitički odnosi i odnosi u Evropi i regiji dobijaju nove obrise, dešava se globalno preslagivanje u “igrama” i zonama moći i uticaja, i sad je Balkan opet šire zanimljivo područje. EU se malo intenzivnije vraća na Balkan, ali i dalje nema jasne političke odlučnosti i poruke, kao ni koherentnog pristupa. Sve mi više izgleda kao vatrogasac koji je prilično umoran i bez dovoljno opreme, dok su druge ekipe već na terenu i prisustvo drugih regionalnih i globalnih sila već je veoma značajno.
Da li možemo govoriti o nekoj zvaničnoj evropskoj politici, ako znamo da se unutar EU razvijaju različiti stavovi I neslaganja i u vezi drugih tema?
“Jedinstvena” evropska politika ka Balkanu je vrlo načelna i maglovita. Jasno je da članice EU koje su bliže regiji, od Italije, Austrije, Madjarske do Grčke pokazuju znatno veći interes i entuzijazam za prijem balkanskih zemalja u EU, dok je politički “Sjever” EU mnogo hladniji i drži mnogo rezervi prema Balkanu. Takodje, neke članice EU, kao što Hrvatska ili Bugarska, već demonstriraju niz mehanizama kočenja svojih komšija – kandidata za EU. Konstantno se zaboravljaju istorijska iskustva da su začeci ili značajni elementi svjetskih sukoba nastajali ili bili vezani baš za Balkan i da ovaj “meki stomak” Evrope je jako zapaljivo područje, koje, ako nije integrisano u EU, predstavlja daleko veću opasnost po čitavu Evropu. Primjer Ukrajine, kojoj su, zbog rata, odjednom ubrzani integracijski procesi ka EU, još jednom šalje poruku u zemlje Balkana da, za našu regiju, nema jasne i čvrste političke volje za uključivanje u EU.
Godinama ste bili aktivni učesnik političke scene Republike Srpske, koji bi to bili propusti, koji su možda, iz današnje perspektive bili napravljeni? Da li vam je za neke poteze konkretno žao?
Bojim se da je BiH dugoročno zarobljeno društvo. Ne postoji jedinstven cilj ni vizija. Još pre 15 godina na jednom predavanju u Bratislavi izlagao sam na temu “Zaključani u prošlosti, bojazni za budućnost”. Sve što se u medjuvremenu dešavalo i dešava na političkoj sceni samo učvršćuje tu tezu. Mijenjaju se političke elite na vlasti, i političke partije, ljevica i desnica, ali globalni diskurs i pitanja unutrašnjih suštinskih razlika ostaju. Povremeno naidju subjekti više spremni na dogovor, koje vrlo brzo zamijeni tvrda i populistička opcija koja naglašava razlike. Domaći faktori više su okupirani lokalnim raspravama i krizama, nego suštinskim napretkom. Žao mi je što je medjunarodna zajednica (što je eufemizam za danas već više različitih pristupa unutrašnjim odnosima u BIH) kompromitovala mnoge ideje i napore, kao rezultat lobističkih nastojanja pojednih unutrašnjih ili stranih krugova. U domaćoj javnosti hronično nedostaje svježih ideja, političke hrabrosti i vizije i jasnog ekonomskog koncepta, pa nema ni stvarnog napretka. U stanovništvu postoji snažan osjećaj stagnacije i nedostatka nade u bolju budućnost. Dominira politika sopstvenih partikularnih interesa i nerješavanja nagomilanih problema.

Srednjoročni napredak regiona je upitan, ako ostane van EU
Kako vidite ovaj prostor kroz 5, 10 godina?
U kontekstu opšte preraspodjele moći i uticaja, vidim ga kao veoma turbulentan prostor, izložen snažnim i suprotstavljenim vanjskim političkim i bezbjednosnim uticajima, sa naglašenim unutrašnjim podjelama i kompleksnostima. Naročite promjene donijeće zabrinjavajuća demografska slika.  Veliki odliv radne snage i kvalitetnih, mladih kadrova, pražnjenje cijelih gradova i regija, potreba za uvozom radne snage, pa i mogućnošću doseljavanja novog stanovništva, odnekud s Istoka. Ekonomije regiona su krhke, značajno zaostaju za EU i, ako ne učine regionalne korake, na unutrašnjem povezivanju regionalnih veza i slobode tržišta i ukidanja barijera, biće još više podložen krizama i sporijem rastu.

U političkom diskursu u nekada zaraćenim državama Balkana se često pominje pojam pomirenja (reconciliation), koliko je pomirenje premaVašem mišljenju bitno za budućnost regiona? Jesu li to samo floskule ili je pomirenje zaista nužno za normalan suživot? I naravno, koliko je realno očekivati pomirenje u vrijeme trajanja naših života kada  znamo kako funkcionišu etno nacionalne politike svih naroda u
regionu?
Pomirenje u regionu ide sporo, to nije linearan process i često se vraća unazad. Neki medjudržavni odnosi u regionu, pa onda i medjunacionalni, danas su lošiji nego pre deset godina. Mislim da se mnogo može učiniti na pomirenju kroz normalan razvoj svake od zemalja i kroz saradnju zemalja u regionu, malim konkretnim koracima, kroz interakciju s EU i okruženjem,  popravljanjem ekonomskog stanja zemalja i integracijama u razvijeni svijet, kako ekonomski, tako i politički, ali i većim otvaranjem i obrazovnom razmjenom, mobilnošću mladih koji bi bolje upoznali okruženje.