U Bosni i Hercegovini, prelijepoj zemlji punoj istorije i ljubaznih ljudi, skoro svaki razgovor poznanika ili prijatelja uz kafu počinje ili završava uzaludnom utjehom u stilu: „dobro je, samo da se ne puca„. Vjerovatno zbog toga što je Bosna i Hercegovina u proteklih 30 godina preživjela više istorije, više tužnih priča, više mržnje i nesreća nego što je prosječan čovjek to mogao podnijeti. To je možda razlog da Bosna i Hercegovina po statistici ima najveći broj ljudi koji su emigririrali. Prema nekim procjenama, 34 posto građana BiH, odnosno više od 1,7 miliona ljudi rođenih u BiH, živi van granica BiH, u čak 51 zemlji. Iz ove države potiče druga najveća dijaspora u svijetu, po udjelu iseljenika. Bosnu i Hercegovinu je prestigla samo Gvajana, a odmah iza Bosne i Hercegovine je još jedna balkanska država, Albanija.
Iste teme aktuelne kao prije 30 godina
Kada bosanski iseljenici zarade dovoljno novca i nađu dovoljno vremena da se vrate u domovinu u posjetu, dok šetaju čaršijom i ćaskaju sa prijateljima, rođacima i poznanicima koji su ostali kod kuće, čuju slične priče i slične glasine kao prije više od 30 godina. Nizak životni standard, loše stanje u privredi, društvena nepravda, politička nestabilnost, pravna (ne)sigurnost i zapanjujuća moć korupcije i organizovanog kriminala. Sve navedene teme o kojima se pričalo prije tri decenije redovno su na dnevnom redu razgovora i danas. Slično vremenu neposredno prije i za vrijeme krvavog rata, zemlju, uhvaćenu u spiralu prividnog beznađa, kontrolišu političke stranke koje se oslanjaju na nacije i religije iz rata. Vodeće političke snage, koje već tri decenije kontrolišu svoje birače nacionalističkim rečnikom i strahom od pripadnika druga dva konstitutivna naroda, uprkos brojnim korupcionaškim aferama, dokazanom nepotizmu i negativnoj selekciji, tokom niza godina, uspjele su jedva da izgube nešto mobilizirajućeg naboja, tako da i danas oblikuju svakodnevni život ljudi u Bosni i Hercegovini.
Schmidt za Repbuliku Srbsku nije legitimni predstavnik međunarodne zajednice
Budući da je državnost Bosne i Hercegovine zasnovana na Dejtonskom mirovnom sporazumu, ova država je u specifičnoj situaciji. Tamo ništa važno ne smije da se dogodi bez međunarodne zajednice. Ustavni sud, u kojem sjedi troje ustavnih sudija iz inostranstva i Kancelarija visokog predstavnika, na čelu sa njemačkim diplomatom Christianom Schmidtom, trebalo bi da budu Alfa i Omega svih događaja, no u u poslednje vrijeme našli su se u neprijatnoj poziciji.
Schmidt, čije imenovanje mora da odobri Vijeće sigurnosti UN-a, dobio je zeleno svjetlo od tri od pet stalnih članica Vijeća sigurnosti UN-a. Kina i Rusija nijesu odobrile njegovo imenovanje. Zato, posebno u Republici Srpskoj, insistiraju da Schmidt nije legitimni predstavnik međunarodne zajednice i na svakom koraku mu uskraćuju pravo da na bilo koji način utiče na politički i društveni život u BiH. Nakon početka rata u Ukrajini, zabrinutost Evropske unije, da bi već očigledan ruski uticaj na zemlju, koja je jasno podijeljena po etničkim linijama i administrativno složena, mogao dodatno ojačati, je sve opravdaniji.
Ljudi se odseljavaju dok političari i dalje huškaju
Strah da bi se ratne iskre iz Ukrajine, ako je potrebno i u interesu Kremlja, rasplamsale i na jugoistočnom pragu Evropske unije, čini se osnovanim s obzirom na nesumnjivo snažan uticaj Rusije na ovim prostorima.
I dok već pomenuta čaršija iznova i iznova jasno i glasno govori da ne želi rat, da joj ne treba, da za njega nije ni sposobna, jer nema niti ljudi niti novca, još uvijek je živa retorika koja se još od 90-ih godina prošlog veka gotovo nije promenila. Ona postavlja pitanje mogućnosti izbijanja novih sukoba manjeg intenziteta.
Iz jedne krize u drugu
Politički analitičari najčešće kritikuju političke elite u Bosni i Hercegovini da umjesto da se posvete riješavanju problema građana i umjesto da donose zakone koji bi uređivali društvo, stalno stvaraju krize.
“Razlog za to je jednostavan, njima ne odgovara uređen sistem sa jasnim pravilima igre, jer bi im to onemogućilo lično bogaćenje, a njihove političke stranke bi u uređenom sistemu izgubile vlast. Zato smo stalno gurani u krize, a kad izađemo iz jedne, otvori se druga i tako u krug. Za posljednju krizu možemo sa sigurnošću zaključiti da postoji nekoliko krivaca, a svi su uveliko doprinijeli tome da smo u sadašnjem cirkusu“, napominje Velizar Antić, politički analitičar iz Bosne i Hercegovine.
Prema njegovom mišljenju, aktuelna vlast u Republici Srpskoj nema šta da ponudi svojim građanima osim priča o prijetnjama ovog entiteta i izdajnicima iz opozicije. Istovremeno ističe, da bošnjačka politička elita ne želi da prihvati ustav zemlje kakav jeste, odbacuje činjenicu duboke fragmentacije društva koje je suprotno većinskoj, konsocijativnoj demokratiji (način podjele vlasti u pluralnim društvima koja su podijeljeni na segmente). Oni su razdvojeni na osnovu različitih karakteristika, kao što su religija, jezik ili etnička pripadnost (napom. autora), ali svejedno bošnjačke elite konstantno traže većinski tip demokratije.
Chirstian Schmidt kao kamen spoticanja
Visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini Christian Schmidt je od početka svog mandata imao velikih problema zbog načina na koji je došao do svoje funkcije. Pitanje legitimiteta visokog predstavnika, koje se inače najčešće postavlja u Republici Srpskoj, potpuno je opravdano. Šmitovo imenovanje nikada nijesu potvrdile dvije od pet stalnih članica Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda. Kina i Rusija, koje su odbile da podrže Schmidta, uveliko su narušile kredibilitet i ozbiljno dovele u pitanje legitimitet sadašnjeg visokog predstavnika. Osim pitanja Schmidtovog legitimiteta, u Bosni i Hercegovini se sve više dovodi u pitanje ustavnost takozvanog bonskog ovlašćenja, koje visokom predstavniku daje moć da donosi i mijenja zakone te imenuje i razriješava političke zvaničnike. Na taj način, se sa ingerencijama na nivou kraljeva, visoki predstavnik postavlja iznad građana ove zemlje. Prema Antićevim riječima, Ustavni sud, kao jedna od temeljnih institucija ove balkanske zemlje, u velikoj mjeri je so-odgovorno za postojeće stanje, i to zbog donošenja, kako smatra, pogubne odluke koja se sukobljava sa osnovnim načelom zemlje, a to je pa legitimno zastupanje naroda u svim institucijama.
Bosni i Hercegovini treba novi Zakon o Ustavnom sudu
Pažljiviji pogled na korijene trenutne krize dovodi do očiglednog zaključka o zajedničkoj krivici za njeno nastajanje i produbljivanje krize. Novi Zakon o Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine neophodan je preduslov za izlazak iz trenutne krize, jer je Ustavni sud jedan od najvažnijih faktora za normalno funkcionisanje zemlje. Sadašnji sastav i djelovanje Ustavnog suda je bilo zamišljeno kao prijevremeno rješenje, nakon usvajanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, koji je osnova državnosti moderne BiH.
Kao što je poznato, prijevremeno rješenje je na snazi skoro tri decenije, a posljednjih godina troje stranih sudija u Ustavnom sudu sve više doživljavaju kao smetnju, kao dokaz da Bosna i Hercegovina nije istinski suverena država, jer na ključne odluke direktno utiču stranci .
Na kraju, ali ne i najmanje važno, shvatila je to i Venecijanska komisija kada je objavila da je krajnje vrijeme da strane sudije napuste Ustavni sud Bosne i Hercegovine. Pogotovo u kontekstu evropske perspektive BiH, legitimno je pitanje kako se država u kojoj najvažnije odluke donose ljudi koji nijesu njeni građani može pridružiti Evropskoj uniji.
Ustavni sud bez sudija srpske nacionalnosti
U tom smislu, pozivi rukovodstva Republike Srpske da se što prije reguliše status Ustavnog suda čine se primjerenim, ali može biti sporan način na koji su to učinili. Naime, Republika Srpska blokira i opstruira rad najvišeg suda u BiH pritiskom na srpske sudije da ne obavljaju svoj posao. Ustavni sud Bosne i Hercegovine je na štetni pritisak rukovodstva Republike Srpske odgovorio još štetnijom odlukom da nastavi rad bez prisustva i odlučivanja sudija srpske nacionalnosti.
Pozivajući se na ovu odluku, Ustavni sud je mogao donositi odluke i bez hrvatskih ili bošnjačkih sudija. Tragom navedenog, iz ove odluke proizilazi da su troje sudija iz inostranstva, u prisustvu samo dvoje domaćih sudija iz bilo kojeg od tri konstitutivna naroda, mogli donijeti odluke koje bi morali slijediti svi, čak i ako su donesene bez prisustva sudije iz redova dva od tri konstitutivna naroda. Ovakva odluka je, smatra Antić, katastrofalna jer ruši čitav koncept i osnovni princip uređenja države, odnosno princip konstituisanja naroda.
Kako katastrofa obično nikad ne dolazi sama od sebe, katastrofalnu reakciju Ustavnog suda na pogubne pritiske Republike Srpske pratila je nova pogubna odluka političke elite Republike Srpske, koja je u Narodnoj skupštini Republike Srpske usvojila zakon koji je poništio sve odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine na teritoriji entiteta. Ova odluka direktno poništava Dejtonski mirovni sporazum i postojeći državni sistem.
Rezultat ove odluke je optužnica i sudski postupak protiv predsjednika Republike Srpse Milorada Dodika i prvog čovjeka Službenog lista Republike Srpske Miloša Lukića, koji su potpisali kontroverzni entitetski zakon.
Slijepa ulica
Ovo je ukratko opis puta kojim je Bosna i Hercegovina došla iz ionako neperspektivne situacije u slijepu ulicu. U sadašnjoj situaciji normalno funkcioniranje zemlje je u suštini potpuno nemoguće. Nekoliko međusobno povezanih loših odluka nekoliko ključnih aktera dovele su sve stanovnike Bosne i Hercegovine u izuzetno kompliciranu i rizičnu situaciju, u kojoj će svaka odluka Suda BiH u vezi Dodika i Lukića zasigurno otvoriti nove probleme koje bi dodatno zakomplikovali ionako komplikovanu političku situaciju u zemlji.
Schmidt postao persona non grata na teritoriji RS
Odnosi Dodika i Schmidta su se posljednjih sedmica zaoštrili do te mjere da je lider bosanskih Srba čak i javno prijetio visokom predstavniku da će biti zatvoren ako se usudi kročiti na teritoriju Republike Slovenije. Schmidt je potpredsjedniku RS Ćamilu Durakoviću otkazao nedavno najavljenu posjetu Banjaluci uz neuvjerljive izgovore da je na njega planiran napad, koji ni njegove posljednje preostale simpatizere u Bosni i Hercegovini nije uvjerio u njegov integritet. Iako je Dodikova administracija uvjeravala Schmidta da će njegova sigurnost u Banjaluci biti osigurana, a i Dodik je kasnije ublažio prijetnje, do posjete nije došlo. Uvjeravajući da se ne boji Dodika, Schmidt je naveo da su postojanje visokog predstavnika i ustavnog suda neophodni za opstanak zemlje. Dodik uporno ponavlja da je proces protiv njega, zapravo, politički motivisan napad na Republiku Srpsku i uvjerava svoje pristalice da je, uprkos brojnim snažnim pritiscima, entitet u stabilnom političkom i finansijskom stanju. Da bi tako i ostalo, Dodik, potpuno izolovan od Zapada, računa na pomoć saveznika iz Budimpešte i pravoslavne braće iz Moskve. Ubrzo nakon što je optužnica protiv njega postala pravosnažna, najavio je odlazak u Moskvu u posjetu ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu.
Da li je referendum o nezavisnosti RS jedan od scenarija?
Iako dešavanja među ključnim akterima u posljednje vrijeme podsjećaju na tinejdžersko mjerenje mišića, niko ozbiljno ne isključuje mogućnost da bi Dodik u svom secesionističkom teatru i provociranju Zapada mogao otići toliko daleko da čak i raspiše referendum o nezavisnosti. Istovremeno, mogao bih računati da će barem Rusija i Srbija brzo priznati Republiku Srpsku. Prema nekim nezvaničnim informacijama, administracija Republike Srpske već je na osnovu posebnih pitanja saznala da će nešto više od 30 zemalja biti spremno da je prizna relativno brzo. Budući da je svim posmatračima dešavanja u regionu jasno da Dodik nije iracionalan političar, da izuzetno brzo i bez problema mijenja svoje stavove ako je potrebno, ako mu to ide u prilog, teško da bi Dodik zaista želio ozbiljnu eskalaciju situacije u Bosni i Hercegovini. Istina je da je Moskva čvrsto na strani Srba u Bosni i Hercegovini, ali je istovremeno Dodik svjestan da Moskva nije bez problema u ratu sa Ukrajinom i prije svega da je NATO znatno bliži Banja Luci nego ruske oružane snage.
One way ticket za EU
I to da se za njega nema ko boriti – je Dodiku jasno. Tako je na nedavno održanom mitingu pozvao mlade da više ne idu u inostranstvo i da se oni koji su već otišli vrate kući. Istovremeno je naveo i podatke o rastu plata, što je logična posljedica nedostatka ponude na gotovo potpuno isušenom tržištu rada u Bosni i Hercegovini. Mladi se odavno više ne vjeruju obećanjima političara, ne slušaju ih, već masovno odlaze u inostranstvo, gdje svoju sreću pokušavaju da pronađu u nekoj od uređenijih evropskih zemalja.
Najsposobniji i najprodorniji vjerovatno se neće vratiti u domovinu još dugo. Vjerovatno ih najmanje brine hoće li BiH do kraja godine dobiti i zvaničan poziv za početak pregovora o članstvu u Uniji.
Nakon što je dobila zvaničan datum za početak pregovora, Bosna i Hercegovina je uvjerena da može ispuniti sve uslove za punopravno članstvo u EU do 2030. godine, rekao je ministar vanjskih poslova BiH Elmedin Konaković u nedavnom razgovoru na Bledskom strateškom forumu. Do tada će građani BiH i dalje pokušavati iz dana u dan preživjeti sa svojim niskim platama i penzijama u uslovima rasta evropskih cijena. Navikli na sve, pokušat će preživjeti suočeni sa slabo funkcionirajućim zdravstvom i školstvom, koje zbog etničkih podjela i dalje uči tri različite verzije iste istorije.
Izvor: Forum za evropski Balkan