Politikolog Davor Gjenero: ‘Gora je zarobljeno društvo, proces porobljavanja se tek zaoštrava’

Analizirajući situaciju u Crnoj Gori, sagovornik FEB-a smatra da je situacija u toj zemlji zahtjevna, te da se za okončanje krize, uz ostalo, treba vratiti vrijednostima suverene Crne Gore, te potisnuti zagovornike interesa Srbije i Rusije iz crnogorskog parlamentarnog života. Recept je kaže Gjenero naoko jednostavan, ali je u stvari vrlo vrlo zahtjevan.

  • Gospodine Gjenero, kako doživljavate EU, u kakvoj je kondiciji i koliko se njeni građani svjesni važnosti izbora za evropski parlament? Ko u stvari vodi spoljnu politiku EU?

Dok je Europska unija bila integracija 12, odnosno 15 država članica, prije velikog buma proširenja 2004. godine, načelo suglasnosti (konsenzusa) dobro je funkcioniralo unutar Unije, a unatoč povremenim napetostima među članicama, postojala je politička kultura koja je uvjetovala da ne dolazi do zloupotrebe tog načela. Nakon velikog proširenja počeli su i problemi vezani s primjenom konsenzualnog odlučivanja. Unija se Ugovorom iz Amsterdama iz 1997. do neke mjere pripremila za veliko proširenje, ojačane su središnje europske institucija, uloga Europskog parlamenta, a stvoreni su i mehanizmi za suspenziju prava glasa pojedine države članice. Ipak, već se s Europom 25 članica, dakle nakon proširenja 2004, kad je u Uniju stupila skupina novih demokracija, pokazalo da mehanizmi koji su bili primjereni za Europu petnaestoro, ponekad otežano funkcioniraju. S Europom 27 još je teže, a preduvjet za daljnje proširenje Unije je ozbiljna institucionalna reforma, jačanje kontrolne uloge europske razine vlasti, povećanje uloge parlamenta, ali i većinskog glasanja unutar Europskog vijeća, i ograničavanje broja pitanja o kojima se odlučuje konsenzusom. Sustav koji sve sporije donosi odluke ne može biti efikasan i ne može građanima pribavljati kvalitetna javna dobra. Unutar Unije se zato stvaraju skupine zagovornika, ali i protivnika reforme načela odlučivanja, a jačanje protivljenja načelu „više Europe”, što se odvija pod egidom nekakvog kvazi-suverenizma, predstavlja ozbiljnu prepreku pripremi Unije za buduća proširenja, ali i prepreku efikasnom funkcioniranju današnje Unije s 27 zemalja članica, u kojoj je često izrazito otežano donositi odluke, ali i unutar koje se prelazi preko otvorenog načela kršenja načela vladavine prava, samo da bi se omogućilo kakvo takvo donošenje odluka.

Naravno da protivnici liberalne demokracije, prije svega totalitarni režim Vladimira Putina, vješto zlorabi ovu disfunkciju u odlučivanju unutar Unije, koju doživljava svojim ključnim rivalom, utječe na procese u pojedinim državama članicama, i onda pomoću aktera pod svojim utjecajem, zagovornika „neliberalne demokracije” (neki rabe termin iliberalna demokracija) otežavaju donošenje odluka unutar Unije. Načelom suglasnosti u takvim je uvjetima vrlo teško donositi efikasne zajedničke politike u sferi sigurnosti i vanjskih poslova, a to predstavlja ozbiljan problem za Uniju. Načelo „više Europe” jedini je izlaz iz takve situacije, a lako je prepoznati da se unutar Unije stvara svojevrsna koalicija „neliberalnih” političkih aktera, protiv svake reforme i odstupanja od načela suglasnosti. Protivljenje jačanju europskih institucija sjajan je lakmus papir za prepoznavanje aktera koji su pod patogenim utjecajem totalitarnog režima Vladimira Putina i koji zapravo rade na korist blokiranja europskih institucija.

Politikolog Davor Gjenero: Preduvjet za daljnje proširenje Unije je ozbiljna institucionalna reforma, jačanje kontrolne uloge europske razine vlasti, povećanje uloge parlamenta, ali i većinskog glasanja unutar Europskog vijeća, i ograničavanje broja pitanja o kojima se odlučuje konsenzusom
  • Da li nedostatak harizmatičnih evropskih političara utiče na njenu (ne)moć?

Nije stvar u karizmatskim vođama, problem je nedostatak ozbiljne vizije.  O Jacquesu Delorsu ili njegovom nasljedniku Jacquesu Santeru vjerojatno nećemo govoriti kao o karizmatskim predsjednicima Europske komisije, ali se radi o ljudima koji su imali viziju, nisu razmišljali u okvirima četverogodišnjeg mandata, nego su imali širu sliku i vukli poteze koji su produbljivali integraciju. Danas je europska politička klasa dramatično degradirana, nema ljudi s vizijom, nego je riječ o tehnokratima koji razmišljaju samo o onome što mogu ostvariti u jednom svom mandatu, bez dugoročne vizije. Čak i oni europski političari, kojima smo pripisivali „karizmatske” osobine, kao na primjer bivšoj njemačkoj kancelarki Angeli Merkel, ili sadašnjem francuskom predsjedniku Emanuelu Makronu, pokazali su pomanjkanje stvarne kreativne vizije. To postaje ozbiljan problem za upravljanje tromom i složenom integracijom. Manje je pritom važno karizmatsko vodstvo, a veći je problem pristajanje na poigravanje temeljnim zajedničkim vrijednostima i zapostavljanje tih vrijednosti zbog pragmatičnih upravljačkih problema. 

  • Koliko su ti isti EU predstavnici vjerodostojni kada dolaze u zemlje kandidate za članstvo i sreću se sa političarima koji ne dijele evrospke vrijednosti (Vučić, Mandić..)?

Europska unija ne bira vodstvo zemalja koji se obuhvaćene procesom proširenja. To što je u brojnim državama na Balkanu uspostavljen neliberalni politički sustav i što su se na vlast izdigli akteri koji europsku integraciju ne doživljavaju kao vrijednosti, nije odgovornost Europske unije, nego odgovornost političkog tijela tih država. Kad je riječ o Andriji Mandiću, kojeg spominjete, Unija je, kao uostalom i naši transatlantski saveznici iz SAD, višekratno slala upozorenje da bi Crna Gora, kao država članica NATO saveza i još uvijek barem formalno vodeća zemlja procesa proširenja, morala izbjeći stvaranje vladajuće koalicije u kojoj sudjeluju protivnici demokratskog poretka, nacionalnog suvereniteta, pa i europske integracije, akteri koji zagovaraju Vučićevu inačicu Putinova „Ruskog svijeta”, takozvani „Srpski svijet” i koji euroazijatizam i nekakvo pridruživanje državama BRIKS, vide kao superioran koncept u odnosu na europsku integraciju. Naravno da bi bilo racionalno ignorirati neliberalne aktere koji su ovladali pojedinim državama obuhvaćenima procesom proširenja, ali komunikacija s njima je posljedica uvjerenja dijela europske političke klase da je proces proširenja važno geopolitičko oruđe. To uvjerenje vezano je uz nadu da bi nakon proširenja bilo moguće zaustaviti ili ograničiti taj patogeni utjecaj totalitarnog Putinovog režima, iako ga itekako prepoznajemo u državama članicama, poput Mađarske ili Slovačke, te na neke aktere u sustavu koji ne kontroliraju sve izvode vlasti (kao na primjer hrvatski predsjednik Zoran Milanović), ali i brojne stranke koje izravno ili neizravno utječu na političke vlasti u svojim državama (od Nizozemske do Italije). Već smo govorili o potiskivanju temeljnih skupnih vrijednosti Unije u drugi plan, zbog pragmatičnih upravljačkih interesa i popuštanju neprovođenju načela vladavine prava. Isti je razlog zašto dio europske političke klase komunicira s političarima koji su otvoreno neprijateljski raspoloženi prema temeljnim vrijednostima integracije zasnovane na vladavini prava i ravnopravnom matričnom odnosu država obuhvaćenih integracijom, prema načelu izgradnje mira politikom proširenja Unije… kao što su to, nažalost ne samo Aleksandar Vučić ili Andrija Mandić.

  • U Crnoj Gori – sa predsjednikom skupštine Crne Gore, četničkim vojvodom koji gosti predsjednika RS Milorada Dodika je realnost postala nešto što je Crna Gora referendumom za samostalnost htjela da spriječi.  Kako spriječiti srpski i ruski uticaj u Crnoj Gori?

Tako dugo dok je na vlasti koalicija koju samo formalno predvodi premijer Milojko Spajić, sa svojim ruševinama populističkog pokreta PES, a Spajić i predsjednik Jakovi Milatović su voljko u ruke Mandiću i onome što je odtalo od njegovog DF-a dali u ruke veto vlast, a sada i četrdeset posto utjecaja na strukturu vlasti, Mandićevu političku volju nije moguće ograničiti. DF je najveća opcija vladajuće koalicije, odavno to nije PES, DF kontrolira zakonodavnu proceduru, a Mandić po Vučićevom obrascu malo pomalo razbija institucije i zarobljava državu. PES, i Demokrate, kao partneri u vlasti, njegovi su jataci koji mu omogućavaju porobljavanje institucija i koji blokiraju dovođenje u pitanje političke većine za takve javne politike kakve diktira Mandićeva moć i Vučićev utjecaj na javne vlasti u Crnoj Gori.

  • Kako vi vidite izlaz iz krize koja se produbljuje sa izlaskom Jakova Milatovića iz PES-a?

Moram priznati da ga ne vidim. Malo je nade da bi moglo doći do raspada parlamentarne većine. Čini mi se da je Crna Gora već sad zarobljeno društvo, a da se proces porobljavanja tek zaoštrava. Bojim se za slobodne medije, bojim se za institucije građanskog društva, za demokratske i proeuropske političke opcije i za zaštitu manjinskih zajednica u Crnoj Gori, koje su u prethodnom razdoblju promovirale načelo konstitucionalnog patriotizma i pokazivale veliku lojalnost crnogorskoj državnosti i demokratskome poretku.

Davor Gjenero: Crna Gora je već sad zarobljeno društvo, a proces porobljavanja se tek zaoštrava
  • Mandić najavljuje rekonstrukciju vlade i prije jeseni. Ispada da je on ključni igrač?

Od formiranja Spajićeve vlade u Mandićevim je rukama veto snaga, a raspadom formalno vodećeg pokreta unutar vlasti on definitivno postaje stvarni nosilac izvršne vlasti u Crnoj Gori.

  • DPS – povlačenjem Đukanovića nije uspio da se konsoliduje, kakav je njihov politički uticaj? Da li ga uopšte više imaju?

Čini mi se da su oni još uvijek najozbiljnija proeuropska i crnogorska suverenistička stranka, da još uvijek okupljaju najviše ljudi koji razumiju što je država i što su javne politike, i da su još uvijek na neki način superiorni u parlamentarnoj areni. Izgubili su dio svog biračkog tijela, dio njihovih birača na prošlim parlamentarnim izborima odlio se prema PES-u, a pretpostavljam da je to biračko tijelo sada doživjelo veliko razočaranje. Pitanje je, samo, kako će DPS, ili netko od njegovih suverenističkih i proeuropskih partnera, izgraditi strategiju za ponovno privlačenje tih birača.

Situacija u kojoj se DPS našao do neke mjere naliči na situaciju u kojoj je nakon smrti Franje Tuđmana bio HDZ. U HDZ-u se tada nisu odlučili za to da upravljanje strankom prepuste frakciji koja je do tada bila najutjecajnija i koja je sudjelovala u izgradnji autoritarnog režima u Hrvatskoj, nego su se opredijelili za proeuropsku politiku. Ivo Sanader je bio povezan s rizikom korupcije, ali je prije svega bio umjeren, koncilijantan proeuropski političar. U dva mandata, pri čemu je nakon polovice drugog vodstvo stranke i vlade preuzela njegova dotadašnja potpredsjednica Jadranka Kosor, to je vodstvo Hrvatsku dovelo do okončanja pristupnih pregovora i potpisivanja Ugovora o pristupanju Europskoj uniji. Čini mi se da bi upravo to morao raditi DPS, prepoznati vodstvo s najvećim eurointegracijskim kapacitetom i sve karte staviti na proces proširenja, uvjeriti crnogorske birače da jedino oni imaju za taj proces potrebna znanja i kapacitete. To je optimistični scenarij. Postoji i pesimistični, scenarij koji se odvio u DS-u u Srbiji nakon poraza Borisa Tadića i stranke na predsjedničkim i parlamentarnim izborima 2012. godine. Frakcijski sukobi, nepostojanje skupne ideje, zanemarivanje misije koja je stranku držala na okupu, DS su gurnuli na marginu političke arene, a demokratska opozicija ostala je atomizirana, bez skupne političke volje i bez snage da zajedno provodi konzistentne politike. Ako bi se dogodio scenarij po matrici DS-a, to bi Crnu Goru dodatno osudilo na stanje zarobljenog, pa i okupiranog društva.

  • Što treba da se desi, da se počne nazirati kraj krize u Crnoj Gori?

Povratak vrijednostima suverene Crne Gore, reafirmacija vrednota na kojima počiva EU, afirmacija načela vladavine prava, potiskivanje zagovornika interesa Srbije i Rusije iz crnogorskog parlamentarnog života i demokratska konsolidacija institucija. Recept je naoko jednostavan, ali je vrlo vrlo zahtjevan.

  • Početkom maja je bilo 20 godina od ulaska Slovenije u EU, u to vrijeme, uoči ulaska, bili smo svjedoci da su reforme sprovedene u sve pore slovenačkog društva, da je svaki građanin bio uključen u to. Šta mislite, da li je moguća takva mobilizacija crnogorskog društva?

I Slovenija i Hrvatska, kao i ostale uspješne države koje su pristupile Europskoj uniji, u svome pristupnom procesu bile su obilježene temeljnim društvenim konsenzusom o vrijednosti pristupanja Uniji. Hrvatska je, čak, taj konsenzus institucionalizirala osnivanjem Matičnog odbora za praćenje pregovora, kojeg su zajedno inicirali tada bivši premijer i trenutni šef opozicije Ivica Račan i tadašnji premijer Ivo Sanader. Većina novih članica, nakon pristupanja EU, doživjela je svojevrsnu regresiju, nestalo je velikog zajedničkog cilja, a time i temeljne suglasnosti unutar parlamentarne arene. U Sloveniji je taj proces bio manje dramatičan, ali vidljiv, u Hrvatskoj je u razdoblju od 2011. do 2016. bio baš dramatičan, a nakon toga je uspostavljena temeljna stabilnost i započela je reafirmacija temeljnih skupnih europskih vrednota. Države Zapadnog Balkana koje su trenutno obuhvaćene procesom proširenja, uglavnom su daleko od uspostave temeljnoga konsenzusa o skupnim društvenim vrijednostima i ciljevima. To vrijedi za Srbiju, za Crnu Goru, proces uspostavljanja skupnih vrijednosti u BiH sustavno opstruira politička klasa u manjem entitetu, ali ni u Federaciji se politika nije iskazala u mobilizaciji građana oko zajedničkih ciljeva. Sjeverna Makedonija je najmanje obilježena tim pomanjkanjem zajedničkog cilja, ali koliko su snažnije opstrukcije država članica, zbog bilateralnih interesa (najprije Grčka, sada Bugarska), toliko se i svijest u političkom tijelu o važnosti zajedničkih ciljeva i društvenog konsenzusa sve više potiskuje.

Nažalost, niti u Crnoj Gori, niti u drugim državama Zapadnog Balkana, osim možda na Kosovu, ne vidim potencijal za takav društveni konsenzus kakav je obilježavao Sloveniju pred dvadeset i nešto godina, ili Hrvatsku pred petnaestak.

Davor Gjenero: Nažalost, niti u Crnoj Gori, niti u drugim državama Zapadnog Balkana, osim možda na Kosovu, ne vidim potencijal za takav društveni konsenzus kakav je obilježavao Sloveniju pred dvadeset i nešto godina, ili Hrvatsku pred petnaestak.
  • Crna Gora se hvali dobrosusjedskim odnosima. Da li će oni zaista ostati, kada govorimo o Hrvatskoj i granici na Prevlaci? Hrvatska može iskoristiti pravo veta, kao što je to uradila Slovenija u slučaju neriješenih granica sa Hrvatskom i tako je prisilila na međunarodnu arbitražu.

Hrvatska se prilikom pristupanja Europskoj uniji, na poticaj Francusko-njemačke parlamentarne inicijative, obvezala da kao članica neće susjedne države opstruirati u pristupnom procesu zbog pitanja koja nisu dio europskog acquisa, nego su pitanja bilateralnih odnosa dviju država. Do sada, se toga uglavnom držala, a vlada Andreja Plenkovića bila je vrlo svjesna značenja preuzete obveze.

Hrvatska je pitanje razgraničenja na moru kod Prevlake smatrala zaključenim pitanjem i imala je povjerenje u DPS-ove administracije da će ili sadašnji privremeni režim na granici, koji već više od desetljeća garantira da se ne događaju nikakvi granični incidenti, biti pretočen u formalnu delimitaciju, ili da će države dogovorno iznijeti problem pred Međunarodni sud za pravo mora u Hamburgu. Međutim, već u vrijeme administracije Zdravka Krivokapića s cronogorske su strane počele dolaziti signali da ta vlada ne smatra spornim samo pitanje delimitacije na moru, nego da ne priznaje niti kopnenu granicu u području Prevlake. Istovremeno, počelo se govoriti i o drugom otvorenom pitanju između dviju država, onog o vlasništvu nad školskim brodom Jadran, kojem je matična luka bila u Splitu, pa po logici sukcesije pripada Republici Hrvatskoj. Za razliku od administracije koju je vodio DPS, koja je nudila inovativna kompromisna rješenja vezana uz vlasništvo broda, sadašnja administracija, posebice akter koji dolazi iz Demokrata Alekse Bečića, a obnaša dužnost ministra obrane, agresivno ustraju da je Jadran u nesporno crnogorskom vlasništvu. Kad je Crna Gora pristupala NATO savezu, Hrvatska nije bila formalno „mentor” Crnoj Gori u tom procesu, ali se hrvatska diplomacija snažno angažirala u korist Crne Gore i unatoč otvorenim pitanjima nije bilo niti naznake blokiranja tog procesa. DPS-ove, odnosno Đukanovićeve administracije doista su razvile koncept europskoga dobrosusjedstva i Crna Gora je de facto riješila sva otvorena granična pitanja u tom razdoblju i na taj je način bila neupitni lider na prostoru Zaadnog Balkana. Danas, međutim, politike dobrosusjedstva više nema, administracije, i ona Krivokapićeve, i ova Spajićeva, potiču napetosti i konflikte. Za razliku od DPS-ovih administracija, koje su integrirale crnogorsko društvo, poticale manjinske zajednice na djelovanje u okviru načela konstitucionalnog patriotizma, administracije nakon 2020. potiču unutarnje napetosti u crnogorskom društvu, marginaliziraju manjinske zajednice i ne sudjeluju u pokušajima konsolidacije međudržavnih odnosa u regiji.

Hrvatska je najavila ozbiljno praćenje procesa u Crnoj Gori i pokazala rezerve prema aktualnoj administraciji. Zadnji trenuci visoke razine povjerenja u bilateralnim odnosima bili su u vrijeme tehničke vlade Dritana Abazovića, ali samo do trenutka kad su smijenjena dva sjajna ministra u toj vladi, Raško Konjević, ministar obrane i Ranko Krivokapić, ministar vanjskih poslova. Otad pravog povjerenja nema. Ne treba očekivati da će Hrvatska zbog granice ili zbog školskog broda Jadran blokirati pristupne pregovore Crne Gore s EU, ali je sasvim sigurno da će hrvatske javne vlasti vrlo pozorno pratiti dosljednost provođenja acquisa u Crnoj Gori i ozbiljnost pretpristupnih reformi.

  • Eu je nedavno namijenila velika finansijska sredstva za zemlje zapadnog Balkana. Da li zaista stoji da zemlje Balkana moraju same naći resurse i snagu da odrade domaće zadatke? Da je ipak sve na njima?

Puno više od izdvajanja sredstava EU nije mogla napraviti. Unija ne može umjesto zemalja obuhvaćenih procesu proširenja razvijati njihove apsorpskijske kapacitete i ne može umjesto tih država provoditi reforme i javne politike koje su uvjet za izdvajanje sredstava. Sve je očitije da bi, unatoč izdašnosti fondova, ta sredstva mogla zaobići na primjer Srbiju, koja sve otvorenije odbacuje harmonizaciju svojih politika (prije svega vanjske i sigurnosne) sa zajedničkim politikama EU i sve je očitija njena regresija u pitanju provođenja načela vladavine prava i funkcioniranja pravne države. Zabrinjavajuće je to što dominantni akteri u javnim politikama Crne Gore sve otvorenije i sve snažnije rade na prelijevanju tih trendova iz Srbije preko crnogorske granice.

  • Koliko je realno da se promijene parametri za ulazak u EU i da se ne zatvaraju poglavlja, kojima nije vidjeti kraj i naći drugi mehanizam?

Pravila za pristupanje su za svaku državu unaprijed definirana, kriteriji za otvaranje i zatvaranje poglavlja su jasni, i samo je pitanje kapaciteta zemalja u pristupnom procesu da provode pretpristupne reforme, i zainteresiranosti političke klase i svih dionika u društvu da se to doista i dogodi. Države koje ne mogu prilagoditi svoj pravni poredak acquisu, nemaju niti kapaciteta za članstvo, jer se zajednička pravna stečevina stalno „dograđuje” i permanentno je treba provoditi u sustave zemalja članica.

  • Kako gledate na Dodikove izjave o otcjepljenju Republike Srpske? Koliko je realno da izbije novi sukob u tom dijelu Balkana, na šta upozoravaju američki obavještajci.

Meni se čini da je sve to što Dodik radi na rubu redikulozog i da klaunovima poput njega ne treba davati pretjerano značenje. Čini mi se da je s njim moguće sve riješiti s nekoliko rečenica. Ukratko: njegov entitet nije država, nego upravna jedinica, a ona je pritom organizirana suprotno načelu federalizacije, dakle decentralizacije odlučivanja i dekoncentracije države, koje vrijedi u ostatku BiH. Jedini stani zadani okvir je Bosna i Hercegovina, a ako njemu i njegovoj sljedbi nije prihvatljiv Daytonski okvir, koji ionako nije dobar, onda ga treba ukinuti. To ne znači da bi se Dodikova paradržava mogla odcijepiti od BiH, nego samo to da onda entitet treba ukinuti, njegovo područje podijeliti u kantone i proširiti princip Federacije na cijeli teritoriji BiH. To je, uostalom i bila ishodišna ideja Washingtonskog sporazuma iz 1994. između Bošnjaka i bosansko-hercegovačkih Hrvata, a očekivalo se da će nakon poraza agresora i bosanski Srbi pristupiti tom projektu. Ako Dodik i njegovi sljedbenici to žele, takav im aranžman treba odmah osigurati.

  • Još par rečenica o Makedoniji najvećem gubitiku kada su u pitanju evroatlantske integracije. Kako vidite njenu budućnost?

Makedonija je kriterije za otvaranje pristupnih pregovora ispunila prije Hrvatske, a Hrvatska je već 11 godina punopravna članica Unije. Makedonska politika bila je izrazito produktivna u više njenih faza, najprije u vrijeme dok je pokojni predsjednik Kiro Gligorov osiguravao stabilnost ove države u procesu razdruživanja Jugoslavije, nakon toga u velikoj državničkoj hrabrosti i visokoj političkoj kulturi izraženoj u Ohridskom sporazumu iz ljeta 2001. godine, kojim je Makedonija pokazala da razumije temeljni princip europskog mirovnog poretka: da se problemi nacionalnih zajednica ne rješavaju diobom teritorija, nego diobom vlasti. Kao složena država Makedonija, odnosno danas Sjeverna Makedonija, dokaz je da europska rješenja mogu biti itekako funkcionalna i stabilna. Nažalost, nakon golemog iskoraka koji je napravljen Ohridskim sporazumom, Makedonija nije dobila nagradu za svoju europsku politiku, nego je doživjela neugodnu opstrukciju iz zemlje članice, zbog bilateralnog, a ne europskog pitanja. Uslijedilo je razdoblje inata podkapacitirane administracije Nikole Gruevskog, epizoda političkog kiča neohelenizma u Makedoniji, što je bilo primitivno provociranje Grčke, koja svoj identitet zasniva upravo na helenizmu, pa se i službeno naziva Helenskom republikom. Poput mudrog vodstva Gligorova, Ljupča Georgijevskog, i Zoran Zaev je pokazao državnički kapacitet i razriješio pitanje spora s Grčkom, relevantnim ustupcima i teškim kompromisom. Međutim, nakon toga je uslijedila opstrukcija od strane Bugarske, koja unatoč tome što je Sjeverna Makedonija pokazala relevantne europske kapacitete, tu državu još uvijek drži „na čekanju”. Najveća šteta koja bi se mogla dogoditi je da se nakon razdoblja ozbiljnog državništva, ova država vrati u fazu inata kakav je provodio Gruevski, a rezultati predsjedničkih izbora pokazuju da je takvo što moguće. Dodajmo tome da je danas ruski patogeni utjecaj na Balkanu daleko snažniji nego što je bio u doba skoro desetljetnog premijerskog mandata Nikole Gruevskog (2006-16.), a da i Vučićev režim ima interesa destabilizirati ovu državu, te da se prema demokratskim opcijama u Sjevernoj Makedoniji niti kosovski premijer Albin Kurti nije odnosio s očekivanim poštovanjem i razumijevanjem.