i perspektive dijaloga nakon promena evropske i američke administracije
Proces dijaloga Beograda i Prištine tokom 2024. godine uglavnom se nije pomerio sa mrtve tačke, osim u vidu manjih ili većih kriza na terenu, posle kojih nije došlo ni do kakvih rešenja u samom dijalogu. Ovo pokazuje suštinsku slabost medijacije EU u prethodnom periodu, ali i nespremnost dvaju strana da dođu do rešenja, bez obzira na formalno postojanje Briselsko-ohridskog sporazuma. (Pred)izborni kontekst u EU (izbori za Evropski parlament, formiranje nove Evropske komisije uključujući i izbor novog visokog predstavnika za spoljnu politiku) i SAD (predsednički izbori) uticali su na stanje određenog „isčekivanja“ Beograda i Prištine da se tek nakon promena u Vašingtonu i Briselu nastavi ozbiljnije pregovaranje, odnosno da se ostvare promene konteksta u „dijalogu“ i eventualni u pozicijama Srbije ili Kosova u odnosima sa SAD ili EU.
U nastavku ćemo prikazati evoluciju procesa dijaloga tokom 2024. godine i osvrnuti se na moguće posledice na koje bi promene u EU, a posebno u američkoj administraciji mogle uticati na položaj Beograda i Prištine.
2023 je donijela kulminaciju negativnosti između Srbije i Kosova
Nakon što je tokom 2023. godine u okviru tzv. „dijaloga“ između Beograda i Prištine postignut formalni napredak u vidu prihvatanja (usmenog) „Sporazuma o putu ka normalizaciji odnosa između Kosova i Srbije“ (februar 2023) a zatim „aneksa“ (mart 2023) o praktičnoj primeni ovog sporazuma (nazivanog i „Ohridski sporazum“) odnosi, kao i pregovori između dve strane su se, ili pogoršavali, ili su stagnirali. Pomenuti sporazumu su, u suštini bili nametnuti dvema stranama od strane posrednika iz Evropske unije (npr. srpski pregovarač – predsednik Vučić je odbio da ih potpiše ističuči u javnim izjavama uglavnom rezerve u pogledu nekih međunarodnih efekata aranžmana) koje su to prihvatile samo kao etapu u realizaciji sopstvenih ciljeva. N vo nije uticala ni činjenica da EU pomenute sporazume tretira kao i obavezu u svojim bilateralnim odnosima sa Srbijom, odnosno Kosovom (na primer, obaveze iz Briselsko-ohridskog sporazuma su unesene kao obaveze/merila Srbije u okviru pristupnih pregovora sa EU – poglavlje 35).
Kratkotrajni ali krvavi oružani sukob u Banjskoj kosovske policije sa naoružanom srpskom grupom, koju je predvodio Milan Radoičić (septembar 2023) predstavljao je kulminaciju negativnih zbivanja, čemu su i prethodili i čemu je sledio niz negativnih, jednostranih mera koje je uglavnom preduzimala Priština u vezi sa situacijom na severu Kosova (četiri opštine – Severna Mitrovica, Leposavić, Zubin Potok i Zvečan) koje je većinski naseljeno srpskim stanovništvom.
Stagnacija procesa dijaloga tokom 2024. godine
Jedan od fenomena posmatranog perioda je i sve izraženije nerazumevanje između Kurtijeve vlade u Prištini i predstavnika EU i SAD, što je čak dovelo do preduzimanja ograničenih negativnih „mera“ prema zvaničmnicima Kosova (od strane EU, ali i SAD) u vidu smanjivanja nivoa i brojnosti kontakata sa članovima vlade u Prištini, kao i određenih finansijskih mera EU (blokada nekih programa iz progama EU IPA). Nakon oružanog sukoba u Banjskoj teret kritika se delimično preokrenuo i prema srpskoj strani. Bilo je očekivanja da će EU da donekle uskladi svoju poziciju, koja je uglavnom bila fiksirana na pritisak na vladu u Prištini. Ipak, i pored predloga visokog predstavnika EU Borelja da (negativne) „mere“ EU prema Prištini budu ukinute, ovo se još uvek formalno nije desilo. To je posledica pre svega činjenice da su prištinske vlasti nastavile sa različitim vidovima jednostranih odluka i poteza prema srpskim institucijama i stanovništvu na severu Kosova što je podizalo napetost u srpskoj zajednici.
Vlada u Prištini je, između ostalog tokom 2024. godine:
- nastavila da podržava legalno izabrane ali u suštini nelegitimne gradonačelnike u opštinama na severu Kosova, koji su izabrani u kontekstu bojkota lokalnih izbora od strane srpskog stanovništva (na izborima je učestvovalo samo 3-4% stanovnika na severu, pa čak i niže u pojedinim opštinama). Svi napori EU i zapadnih predstavnika da postignu neku vrstu dogovora o organizovanju novih izbora na severu Kosova nisu dali rezultate;
- Centralna banka Prištine je od februara 2024. godine ukinula mogućnost korišćenja srpskih dinara na Kosovu, čime je znatno otežala prijem penzija i drugih socijalnih davanja koje iz Beograda prima stanovništvo (uglavnom srpsko, ali i neki Albanci – penzioneri); Bez obzira na pokušaj medijatora da se nađe prelazno rešenje za ovo pitanje, vlasti u Prištini nisu pokazale spremnost da prihvate kompromis;
- u toku poslednje dve godine, a posebno nakon napuštanja kosovskih institucija od strane Srba (policija, pravosuđe i lokalna administracija) policija Kosova je na severu otvorila veći broj specijalnih policijskih baza (ovaj trend je počeo nešto ranije i bio jedan od razloga nezadovoljstva Srba, uključujući i one u policiji). Ovo se u srpskom stanovništvu doživljava kako jedna vrsta „okupacije“ severa od strane vlasti u Prištini (pošto je prema Briselskom sporazumu bezbednost na severu obezbeđivala jedinica kosovske policije sa srpskim sastavom i čiji komandant je uvek bio iz srpske etničke grupe). Za albanske predstavnike iz Prištine ovo se objašnjava kao potvrda suvereniteta Kosova na celoj teritoriji;
- nakon sukoba u Banjskoj vlada u Prištini je, pozivajući se na razloge bezbednosti praktično blokirala uvoz iz Srbije, što je, između ostalog, predstavljalo i drastičnu povredu regionalnog sporazuma o slobodnoj trgovini CEFTA. Ova zabrana je, nakon međunarodnog pritiska, posebno od strane SR Nemačke posle skoro godinu dana zamenjena „pojačano kontrolom“ u oktobru 2024. godine;
- u avgustu 2024. godine kosovska policija je zatvorila devet filijala srpske pošte na severu Kosova, a u oktobru su zatvoreni centri za socijalni rad, koji su bili pod upravom administracije iz Srbije. Srbija je kao kontrameru za ukidanje dinara i socijalnih-administrativnih centara otvorila uslužne centre za građane blizu linije razgraničenja, odnosno granice sa Kosovom;
- najava vlasti u Prištini da će, ako treba i silom, sredinom ove godine otvoriti glavni most koji spaja južnu (albansku) i severnu (srpsku) Mitrovicu, za sada se nije ostvarila, prvenstveno zbog odbijanja predstavnika EU i SAD da ovo odobre, imajući u vidu potencijalnu mogućnost šireg sukoba; u tom smislu, snage Kfora su nastavile da kontrolišu ovajj most;
Srbija sa svoje strane u suštini nije uradila ništa u pitanju procesiranja organizatora oružane akcije koja se neslavno završila u Banjskoj. Narativ iz Beograda se uglavnom usmerio na žalbe o „represiji“ prištinskih vlasti prema srpskom stanovništvu na severu Kosova, što već dovodi to tihog iseljavanja. Kurtijev cilj, prema tumačenju iz Beograda, nije zavođenje kosovskog reda i zakona na severu, već pritisak (policijski, ekonomski i drugi) na Srbe, sa ciljem da procenat učešća srpske manjine na Kosovu padne ispod 3%. Ovome se dodaje i proces formiranja kosovskih oružanih snaga (vojske) koji je navodno nelegalan prema rezoluciji SB UN 1244. Predsednik Vučić je septembra 2024. godine zatražio da se postigne dogovor oko povratka Srba u institucije Kosova i vraćanje socijalnih službi namenjenih građanima, kao i povlačenje specijalne kosovske policije iz baza na severu. Takođe je najavio dodatne mere u okviru plana da se celo Kosovo proglasi „područje od posebne socijalne zaštite.“ Ove mere, a posebno najava formiranja specijalnog srpskog tužilaštva za dela učinjena na teritoriji Kosova ocenjene su od strane EU i SAD kao koraci suprotni sporazumima iz dijaloga.
Predstavnici vlade u Prištini sa svoje strane ističu da Srbija predstavlja vojnu pretnju za Kosovo, ukazujući, uz pitanje sukoba u Banjskoj, i na nabavke novog oružja od strane Srpske vojske, kao i manevre koji se izvode u blizini kosovske granice.
Ključna i potpuno nezavršena tema iz briselskog dijaloga ostalo je pitanje formiranja tzv. Zajednice srpskih opština, čije stvaranje je bilo predviđeno i prvim Briselskim sporazumom iz 2013. godine. Premijer Kurti vidi srpsku autonomiju u okviru ZSO – ma koliko ona bila labavo zamišljena – kao neku vrstu Republike Srpske na Kosovu, pa je do sada na svaki način izbegavao da napravi bilo kakav ozbiljan korak u pravcu formiranja ove institucije. Deluje neobično, posmatrano iz ugla promocije međunarodnog položaja Kosova, da je Kurtijeva vlada odbacila zahtev da realizuje predlog EU o statutu ZSO, iako je to bio preduslov da Kosovo bude primljeno u članstvo Saveta Evrope (Parlamentarna skupština SE je glasala u prilog predlog članstva Kosova u SE, ali ova tačka nije stavljena na dnevni red Komiteta ministara SE – maj 2024) . Prištinske vlasti postavaljaju pitanje priznanje Kosova od strane Srbije kao preduslov za primenu sporazuma. S druge strane Srbija i dalje odbacuje ideju o formalnom priznanju Kosova kao i predloge o prijemu Kosova u UN.
Sa približavanjem parlamentarnih izbora na Kosovu (najavljenim za 9. februar 2025) teško se do tada može očekivati neki ozbiljniji napredak u dijalogu..
Promene u EU i SAD i budućnost dijaloga
Sa 1. decembrom 2024. godine nova Evropska komisija će otpočeti sa radom. Istovremeno stupa na dužnost i nova visoka predstavnica EU za spoljnu politiku Kaja Kalas, potpredsednica EK i bivša premijerka Estonije, u čijem mandatu je i tema dijaloga. Nakon ovoga doći će i do izbora novog specijalnog predstavnika EU za dijalog, imajući u vidu da je M. Lajčaku mandat produžen samo do 31.1.2025. godine. U isto vreme, predsedničku funkciju preuzima i novoizabrani/bivši predsednik SAD D. Tramp (20.01.2025). U kontekstu budućih promena izbori u SRN (najavljeni za proleće 2025) verovatno će doneti promenu vladajuće koalicije u Berlinu, što će takođe u nekoj meri uticati na politiku EU prema temi dijaloga.
Nakon kosovskih izbora, u februaru 2025, može se očekivati da će doći do obnove napora da se revitalizuje posustali dijalog Beograda i Prištine, zaglavljen u serijama većih ili manjih kriza i jednostranih koraka. U ovom kontekstu, EU će iznova pokušati da sporazum na putu normalizacije iz Brisela/Ohrida, pretvori iz „slova na papiru“ u obavezu koju će obe strane i sprovoditi (što se za sada nije ostvarilo). U tom kontekstu, biće dodatno povećan pritisak na Prištinu kako bi bile sprovedene obaveze o formiranju ZSO.
Glavno pitanje u sadašnjem momentu je u kolikoj meri će EU moći da računa na koordinaciju sa novoizabranom administracijom SAD, što uglavnom nije bio slučaj tokom Trampovog prvog mandata.
Iako je rizično predviđati budućnost isključivo po iskustvima iz prošlosti, delovanje Trampove administracije prema rešavanju kosovskog pitanja imalo je u pojedinim momentima više konkurentski nego koordinisan karatker u odnosu na aktivnosti briselskih posrednika. Ova neusklađenost možda je dostigla svoju kulminaciju u periodu tajnih pregovora Vučića i Tačija (2018-2019) o tzv. „razmeni teritorije“ ili „prilagođavanju granice“, koja bi značila uključivanje dela (severnog) Kosova u granice Srbije uz određene koncesije sa druge strane (prostor Preševske doline većinski naseljen Albancima) – i koje su američke vlasti u to vreme nezvanično pratile sa određenim stepenom tolerancije, pa i odobravanja. Ovakva mogućnost rešavanja kosovskog pitanja je ,eđutim bila odbačena od strane zemalja EU, u prvom redu od strane SR Nemačke, ali su se razlike u pristupu nastavile, pa i produbile kada je ambasador Grenel postao specijalni predstavnik predsednika SAD (Trampa) za Kosovo (kraj 2019-2020).
Grenel je u pitanju rešavanja odnosa Beograda i Prištine delovao bez gotovo ikakve koordinacije sa predstavnicima EU. Njegovi napori su kulminirali sa tzv. „Vašingtonskim sporazumom“ o „ekonomskoj normalizaciji“ između Srbije i Kosova (septembar 2020) koji su potpisali srpski predsednik Vučić i tradašnji premijer Kosova Hoti. Sporazumom (formalno u pitanju su bila dva dokumenta, jedan koji je potpisala Srbija, drugi Kosovo, dok je američki predsednik svojim pismom podržao dogovore) bio je predviđen podsticaj izgradnji autoputa i pruge Niš-Priština, američka ekonomska podrška obema stranama, kao i niz kontraverznih klauzula koje su izazvale različite komentare, pa i kritike (najava priznanja Kosova od strane Izralea, otvaranje ambasada Beograda i Prištine u Jerusalimu, odbacivanje kineske mreže 5G kao „nepouzdane“ i dr.).
Sporazum je bio potpisan uoči amerikih izbora i tumačen je kao napor Trampovog okruženja da se doprinese slici o „predsedniku – promoteru mira“ u svetu. Nakon Trampovog poraza na izborima 2020. godine (Hoti je takođe izgubio položaj premijera Kosova već u martu 2021) Vašingtonski sporazum je izgubio na relevantnosti, iako su neke njegove klauzule koje se ne odnose na dijalog Beograd- Priština realizovane (na primer, Izrael je priznao Kosovo koje je otvorilo ambasadu u Jerusalimu).
Poznato je da prethodna Trampova administracija (a posebno ambasador Grenel) nije imala dobre odnose sa kratkotrajnom prvom Kurtijevom vladom (februar – juni 2020) koja je, prema izjavama samog Kurtija tada oborena uz „podsticaj“ od strane američke administracije. Grenel je i kao privatno lice kritikovao neke poteze Kurtijeve vlade u poslednjem periodu (2021-2024) dok je zadržao bliske kontakte sa vlastima u Beogradu. Ovo je uključivalo i neke privatne komercijalne interese u građevinskim projektima u Beogradu koji se za sada nisu realizovali (obnova ruševina zgrade Generalštaba koji je stradao u bombardovanju 1999 – u projekt je navodno uključen i Trampov zet Dž. Kušner, kao i trampov sin Donald Tramp Jr.).
Navedeni elementi ukazuju na mogućnost da Trampova nova adminsitracija donekle promeni pristup i način posredovanja u odnosima sa Beogradom i Prištinom, iako je obim te promene za sada teško predvideti. S druge strane, dolazak Trampa za predsednika može u nekim pitanjima dodatno komplikovati kontakte Vašingtona i Beograda. Na primer, najava oštrije Trampove politike prema Kini mogla bi da dovede do povećanog pritiska na Beograd kada su u pitanju odnosi Srbije i Kine (sa kojom je Srbija zaključila i sporazum o slobodnoj trgovini). U kontekstu promena u EU, visoka predstavnica EU za spoljne poslove K. Kalas bi mogla energičnije nego što je to rađeno do sada, da izvrši ritisak i uslovi Srbiju da se uskladi sa spojnom politikom EU, uključujući sankcije Rusiji.
Zaključak
Komunikacije koje je vlast u Beogradu imala sa Trampovim okruženjem mogu uticati na nešto povoljniji odnos predstavnika SAD prema pozicijama i stavovima Srbije, nego što je to ranije bio slučaj. Ovo treba posmatrati i u kontekstu napora Beograda, koji su vidljivi tokom poslednjih godina, da se unaprede odnosi Srbije i SAD, kao i da Srbija vidljivije pokaže svoju „prozapadnu“ orijentaciju u kontekstu geopolitičkih promena nastalih nakon ruske invazije na Ukrajinu (kupovina francuskih borbenih aviona rafal, dogovor oko eksploatacije litijuma sa SRN, memorandum o energetskoj saradnji sa SAD i dr).
Na pozicije prištinskih vlasti će uticati i izborna kampanja kao i rezultata narednih parlamentarnih izbora u februaru 2025. godine.
U celini, može se očekivati da će promene u SAD i EU, kao i kosovski izbori doprineti novoj dinamici u pokušajima da se reši kosovsko pitanje. Ovo će verovatno značiti povećan pritisak na Beograd i Prištinu od strane EU i SAD da sa reči pređu na dela i da ozbilnije i simultano otpočnu sa primenom dogovorenih sporazuma, kako onih iz perioda 2011-2013, tako i najnovijeg sporazuma na putu normalizacije odnosa iz 2023. godine.