Sa prvim januarom 2025. godine svet i Srbija su ušli u poslednju godinu kojom će se zaokružiti prva četvrtina ovog veka. Ona je, kada je u pitanju naša zemlja, u političkom i istorijskom smislu tačno prepolovljena na dva dela od po 12 godina.
Prvi deo ovog perioda možemo nazvati „postmiloševićevskom demokratskom obnovom“ Srbije nakon katastrofe iz poslednje decenije XX veka koja je predstavljala jedan od najtežih i socijalno i ekonomsko najgorih perioda inače burne i često tragične istorije prethodnog stoleća. Dovoljno je podstetiti da je 1993. godine industrijska proizvodnja u Srbiji pala na 30% od nivoa iz 1989. godine a da je srpski BNP 2000 godine iznosio tek oko polovinu od BNP uoči raspada Jugoslavije. Uz ovo, treba dodati posledice bombardovanja Srbije od strane NATO, međunarodnu izolaciju, demografske promene, progone Srba iz Hrvatske i sa KiM, kao i ostale posledice raspada SFRJ, sankcija i ratova. Novi demokratski sistem nakon 5. oktobra 2000. morao je da sprovede istovremenu obnovu i tranziciju zemlje, suočavajući se i sa novim političkim šokovima i tenzijama (ubistvo premijera Đinđića), uključujući i izlazak Crne Gore iz SRJ (2006), jednostrano proglašenje nezavisnosti Kosova podržano zapadnim silama (2008) kao i „cunami“ u vidu velike svetske ekonomsko-finansijske krize (do 2012. godine). Ali i pored hvalisanja sadašnjh vlasti o ekonomskim uspesima, prosečan rast realnog GDP u periodu 2000-2011 iznosio je oko 4,5%, a u perodu 2012-2024 tek 2,75%.
Poslednjih 12 godina „naprednjačke vlasti“ donelo je određene, iako nedovoljne ekonomske pomake u vidu relativno stabilnijih javnih finansija (bar do pre koju godinu), povećanja ulaganja u infrastrukture (autoputeve), porasta stranih direktnih investicija kao i izvesnog porasta standarda. Na žalost, ovaj relativni boljitak na ekonomskom planu imao je negativnu stranu u vidu drastičnog raslojavanja društva i rađanja „nove klase“ kvazi-preduzetnika čiji su ekonomski uspon i bogatstvo bili direktno povezani sa vezama sa vladajućim krugovima. To „javno-privatno partnerstvo“ u SNS varijanti, praćeno je enormnom korupcijom koja se iz endemskog stanja pretvorila u sistemsku – ne samo tolerisanu već organizovanu korupciju. Uz to, finansijsko stanje zemlje pokazuje da se rast BNP sve više finansira ubrzanim zaduživanjem.
Korupcija u Srbiji ne samo da ubija, kao u Novom Sadu, nego je postala jedna od glavnih kočnica za dostizanje viših stopa rasta zemlje. Uz to, režim vanrednog stanja (vanredni izbori, konstantni vd. položaj većine državnih funkcionera i sl) i autoritarnost kao način vladavine „spin diktature“, doveo je i do degradacije političkog sistema (što obuhvata i usitnjavanje opozicije, eliminisanje društvenog dijaloga, marginalizaciju stručnjaka, civilnog sektora i nauke itd) i ukupnog negativnog institucionalnog ambijenta (brisanje podele vlasti između izvršne i pravosudne, pogoršanje kvaliteta javne administracije, široka zloupotreba „službi“, kriminalizacija delova policije i pravosuđa isl) koji je, uz drastičnu kontrolu i monopolizaciju medija, Srbiju vratio u neku vrstu predpolitičkog stanja uporedivog sa stanjem zemalja centralne i istočne Evrope nakon pada komunizma, a pre uvođenja demokratije. Srbija je ušla u ciklus endemskih političkih kriza kako se to vidi i pogledom na ulice, gde su danas – kao i u periodu 1996-2000 – pištaljke i ukulele, ili masovno ćutanje zamenili slobodu govora u skupštini i debate na TV.
Neuspeh u normalizaciji odnosa sa susedima, a još više zaostajanje u evropskoj integraciji, predstavljaju loš rezultat na spoljnom planu, koji je ograničio razvojne perspektive. Neuspeh u evrointegraciji Srbija dugoročno plaća položajem politički i ekonomski marginalizovane zemlje (obilaznice iz Evrope za Bliski istok idu preko Rumunije i Bugarske, kilometarske kolone kamiona na granicama itd) koja prima daleko manju razvojnu pomoć nego članice EU (godišnji gubitak od prosečno oko 1,5 milijardi evra bespovratne pomoći). Ovo ne mogu nadoknaditi rasprodaja nacionalnih resursa i transakcioni odnosi sa pojedinim većim partnerima (Nemačka, Francuska).

Sadašnji protesti studenata i građana, kao posledica nesreće na železničkoj stanici u Novom Sadu, predstavljaju četvrtu seriju masovnih protesta u toku poslednjih godinu i po dana. Povodi za proteste su bili različiti – masovna ubistva, manipulacije na izborima, ekološki protesti, građevinski udes zbog loše rekonstrukcije stanice – ali se oni svaki put svodili na nekoliko međusobno povezanih tema i zahteva: zahtev za poštovanjem zakona i propisa, tj. vladavinom prava, zahtev za transparentnim obavljanjem javnih poslova od strane predstavnika vlasti, zahtev za pravdom u smislu jednakog tretmana i odgovornosti pred zakonom, zahtev za političku i krivičnu odgovornost pojedinaca iz vlasti za stanje u društvu, zahtev za istinu i profesionalno informisanje, zahtev za borbu protiv korupcije, najzad, zahtev za povratak demokratiji kao prirodnom načinu funkcionisanja političkog sistema u modernom društvu, a u skladu sa srpskim ustavom i našom evropskim perspektivama.
Decentralizovani studentski protesti bez vidljivih vođa putem ad hoc akcija organizovani kao vidovi direktne („plenumi“) demokratije, postavili su naprednjački režim pred novi izazov na koji on nije kadar da adekvatno odgovori. Bez obzira na dalju evoluciju protesta, rođena je nova generacija društvenih aktivista koja je vršnjak ovog veka i koja je tokom odrastanja upoznala mane ove vlasti i intuitivno razume politički ćorsokak iz koga naprednjački režim nije sposoban da sam izađe, ukoliko mu se „ne pomogne“. Kleptokratska struktura zasnovana na autoritarnom vođi, tankoj prebogatoj eliti i negativnoj kadrovskoj selekciji počiva na disfunkcionalnom političko-institucionalnom sistemu koji ne omogućava prirodno izražavanje različitih društvenih interesa. Neadekvatan politički sistem i zarobljena država neminovno dovode zemlju u različite vidove kriza, koje ne mogu da reše uobičajena populistička rešenja u vidu „potkpuljivanja“ pojedinih slojeva društva „bacanjem novca iz helikoptera“, naizgled jeftinim kreditima, širenjem straha ili lažnim obećanjima. Uprkos ili baš zbog autoritarnog vođstva, Srbija se pretvorila u hronično politički nestabilnu zemlju.
Elementarni društveni red, pravda, sloboda i bezbednost su teme i zahtevi koje naprednjački sistem nije kadar da ispuni.
Kao i u slučaju pretpolitičkih sistema s kraja komunizma, stanje „nestabilne spin-diktature“ i endemska politička kriza mogu biti prevaziđeno samo u jednom od dva scenarija: putem neke vrste društvenog dogovora ili putem sve produbljenijeg konflikta.
Prvi scenario bi putem „resetovanja“ političkog sistema, odnosno oslobađanja zarobljenih institucija omogućio društvu da „prodiše“, kako to uostalom i nalaže postojeći Ustav koji se (uz gromoglasno ćutanje Ustavnog suda) ne poštuje. Potrebna su rešenja koje zahteva moderno društvo XXI veka: sloboda govora na TV medijima sa nacionalnom frekvencijom, slobodni izbori (koje bi obezbedila prelazna vlada) i demokratska skupština, nezavisno pravosuđe idr.
U slučaju negativnog scenarija, suprotnosti između zahteva i pritisaka brojnih poliitčkih i ekonomskih činilaca i društvenih potreba, s jedne strane i otuđene, klepto-korumpirane klike na vrhu države, sa druge, vodiće ka stanju produbljenog i produženog konflikta, odnosno društvenog ključanja sa neizvesnim posledicama po budućnost.
Na kraju prve četvrtine XXI veka Srbija se nalazi na još jednoj sudbonosnoj raskrsnici.
Pripremio: Forum za evropski Balkan