Od donošenja i prvostepene predsude u postupku koji se pred Sudom BiH vodi protiv Milorada Dodika i Milošu Lukiću dijeli nas oko 48 sati, a neizvjesnost o sadržaju sudske odluke i sankcijama koje će biti izrečene optuženima ne muči samo optužene, nego i najširu javnost u BiH, ali i u regionu.
„Ja ovaj sud ne priznajem..i smatram kompetentnim samo sud svoje partije“ – uzviknuo je Josip Broz Tito na „bombaškom procesu“ 1928. godine, ali je priznao krivicu i dobio zatvorsku kaznu od tadašnjeg Kraljevskog suda u Zagrebu.
U aktuelnom procesu protiv Dodika , istovremeno su se našli u problemu i sud i optuženi. Nakon dugotrajnog postupka, Sud BiH nakon izvođenja dokaza optužnice i Dodikove odbrane, evidentno i po pravilima postupka mora donijeti odluku u spletu argumentacije obe strane, koja je problematizirala i pravnu i faktičku utemeljenost uglavnom u konotaciji više političkih nego pravnih argumenata. Posljedice donošenja presude u ovom procesu će biti evidentno veoma snažne, i pravno i politički.
Koji scenarij će pobijediti?
Spekulacije o sudskoj odluci su brojne i raznolike, ali u pogledu prognoze događanja koja slijede odmah u danima, pa i satima nakon izricanja presude su već u velikoj mjeri utemeljene i precizne.
Najmanje očekivano je da će Sud BiH za Dodika donijeti oslobađajuću presudu uvaživši argumentaciju optuženog Dodika da „nam se jer smo pokušali da zaštitimo Ustav BiH“ čime bi Dodik ne samo zaradio nadimak „ustavobranitelj“ nego bi iz svega izišao jači nego ikada i mjerio prostor za obračun sa svim svojim oponentima i našao uporište za svoje dalje djelovanje na razgradnji BiH i jačanju koncepcije osamostaljenja Republike Srpske.
Nije realno očekivanje da će Sud BiH prihvatiti prijedlog Tužiteljstva i optuženima izreći drakonske mjere zatvorske kazne od 5 godina i zabranu političkog djelovanja u vremenu od 10 godina, uz prestanak vršenja javne funkcije, što za Dodika znači i smjenu sa funkcije Predsjednika Republike Srpske.
Da li će Sud BiH Dodiku izreći zatvorsku kaznu u trajanju od jedne godine, uslovno na tri godine, uz zabranu političkog djelovanja u vremenu od 5 godina, a Lukiću oslobađajuću presudu jer je postupao po propisanoj nadležnosti, takođe je samo jedna od spekulacija.
Presuda najavljena za 26. februar je prvostepena i nepravosnažna odluka i sasvim izvjesno je da će obe strane uložiti žalbe na tu odluku i pokrenuti drugostepeni postupak, a da li će Apelaciono vijeće potvrditi, ublažiti, izmijeniti ili vratiti odluku Sudu BiH na ponovno postupanje, ostaje da se vidi. Vrijeme trajanja drugostepenog postupka ili vrijeme do pravosnažnosti presude teško je predvidjeti, ali da su snažne političke posljedice ovog suđenja već nastupile i da će se još više intenzivirati, već je sasvim očigledno.
Od samog početka suđenja, nije bilo teško pretpostaviti da će Dodik projektovati radikalne reakcije u slučaju bilo kakve odluke Suda BiH.
Sporni Zakon o imunitetu Republike Srpske ima svoju funkciju
Koncept da politički interes ima primat u odnosu na načelo zakonitosti verifikovan je i ranije, usvajanjem Zakona o imunitetu Republike Srpske 2024. godine, a imunitetu od krivičnog gonjenja dodan je i parnični imunitet, koji funkcionere štite od krivičnog gonjenja i građanske i imovinske odgovornosti u vrijeme vršenja mandata najviših funkcionera RS i poslanika u parlamentarnim strukturama Republike Srpske, ali i nakon isteka njihovih mandata. U obrazloženju prijedloga ovog Zakona naglašena je potreba za zaštitu od krivičnih mjera ili političkih sankcija od strane pravosudnih organa BiH ili mjera međunarodnih aktera, prvenstveno Visokog predstavnika, ali i drugih. Politička moć time se zaštitila od bilo kakve pravne odgovornosti izvan kruga političke oligarhije i njenih instrumenata.
Dodikova javna poruka sudiji da bi „presuda mogla izazvati smrtni ishod po Bosnu i Hercegovinu“ nije bila samo pritisak na sud, nego i politički manifest i moto namjere za reakcije koje se već u njegovoj režiji dešavaju.
Zaštita Dodika – zaštita Republike Srpske od stranih neprijatelja
Mobilizacija za odbranu Dodika kao odbranu Republike i naroda, predstavljena kao potreba plebiscitarne odbrane u odsudnom trenutku promoviše se kao nužnost kolektivne odbrane od ukidanja Republike Srpske. Sazvani su gradonačelnici, borci, mediji, partijaši, narod, da se okupe i saborno brane Predsjednika od neprijatelja. Narodna skupština i Vlada RS su u stalnom zasjedanju, a u najavi su mjere za odgovor na presudu, uključujući i usvajanje novog Ustava Republike Srpske.
Ponovo se forsira mantra o spoljnom neprijatelju, a ponovmim prijedlogom Zakona o nevladinim organizacijama, poznatijim pod imenom Zakon o stranim agenturama, najavljuje se i obračun sa civilnim društvom. Neutralisanje kritičkog tabora u NGO sektoru uz postizanje dominacije vlasti nad sudovima, konstituiše načelo „zakon na koji ne utičemo je instrument strane moći i interesa, a na snazi su i vrijede samo oni zakoni koji su po mjeri, potrebi i ukusu vladajuće elite.“
Referendum o odcepljenju Republike Srpske – provjereno oružje
Referendumska doktrina, kao već isproban i efikasan alat, opet je u upotrebi. Dodik prilično neuvijeno stavlja na sto i opciju osamostaljenja ili otcijepljenja Republike Srpske, izlaska ili razdruživanja od Bosne i Hercegovine, što ublažava formulacijom o povratku na izvorni Dejtonski sporazum. Za te koncepcije ipak, po svemu sudeći, nema monolitnu podršku ni u najbližim krugovima svojih partijskih ili političkih sljedbenika. Svjesni velike doze avanturizma u takvom poduhvatu, malo izvjesne podrške u okruženju, susjedstvu i u svijetu, teško predvidive pozitivne reakcije čak i od strane očekivanih saveznika, u ovom momentu su veoma skeptični u pogledu stvarnih secesionističkih odluka.
Ali, ne treba potcijeniti Dodikovu neprikosnovenu moć da Parlamentu Republike Srpske, sastavljenom po njegovoj mjeri, pripiše narodnu volju i sebi potčinjene poslanike većine obaveže na usvajanje bilo koje odluke po njegovoj volji i stavu.
U neposrednom susjedstvu, istovremeno se dešavaju snažni protesti u Srbiji, studentski pokret i građanski bunt, što je Dodika i Vučića dovelo u zagrljaj dva „oca nacije“ koji su zajedno solidarni u panici pred licem pravde, na sve spremni da održe svakovrsnu moć, ličnu i neprikosnovenu, po bilo koju cijenu. U Sarajevu, ratnohuškački poklici ministra odbrane Zukana Heleza ni najmanje ne smiruju nastale tenzije, a isticanje ratne zastave Armije BiH na nekim putevima u Federaciji BiH jasna je reakcija – izricanje presude Dodiku je samo nekoliko dana prije 1. marta, Dana nezavisnosti BiH koji je iritant u Republici Srpskoj jednaako koliko i 9. januar, Dan Republike Srpske u BiH.
Na kraju, suočavamo se sa dva pitanja:
Da li je BiH u ovim okolnostima takav sudski proces zaista bio i potreban ili se političkim metodama i dogovorima moglo postići rješenje napetosti zbog kojih je Dodiku suđeno?
Drugo pitanje je da li je Dodik zaista jedini krivac za stanje u BiH, ili je jedini pred sudom?