Samo nekoliko dana preostalo je do vanrednih izbora za Predsjednika Republike Srpske, zakazanih za 23. novembar 2025. Osim po zanimljivom i specifičnom razlogu za prijevremeni izbor Predsjednika RS – dosadašnji Predsjednik Milorad Dodik je odlukom Suda BiH pored izrečene zatvorske kazne od jedne godine (što je već otkupio novčanom naknadom) smijenjen sa te dužnosti, uz izrečenu sudku mjeru zabrane političkog djelovanja u trajanju šest godina – predstojeći izbori obilježeni su i nizom drugih zanimljivih dešavanja i pojava koji možda i nisu slučajni koliko nisu ni iznenađujući.
Izborna kampanja nekoliko kandidata (njih pet) do sada je imala javni efekat samo u markiranju dva favorita, Siniše Karana (SNSD Milorada Dodika) i Branka Blanuše (Srpska demokratska stranka SDS) a nihov programski koncept sveden je samo na Karanovu odanost Dodiku ili Blanušin stav da Dodik treba da ode sa političke scene. O bilo čemu drugom, npr. o viziji ekonomske, socijalne i demografske projekcije ili o evro-integracijama javnost od kandidata nije čula gotovo ništa.
Tok kampanje bio je mirniji nego ikada, tek sa povremenim eskalacijama vrelih izjava o kandidatima iz tabora oba pretendenta na predsjedničku kancelariju, sa intenzitetom manjim od mlakog, pa je i javnost u velikoj mjeri nedovoljno ili nikako obaviještena, ali i prilično ravnodušna ili nezainteresovana, pa čak i uvjerena da ovi izbori i nemaju naročit značaj.
Pitanje kom se posvećuje pažnja u debatama u javnosti je da li se ovim izborima u stvari bira novi stari predsjednik ili novi da otjera starog predsjednika?
Kampanju Siniše Karana vodi uhodan i u izbornoj tehnologiji „iskusan“ tim Dodikove strukture i na raspolaganju mu je sva mašinerija i terenski ogranci te masivne stranke. Ni Karan ni Dodik u javnim obraćanjima ne kriju da je Siniša Karan izabranik Dodika sa sudbinom i ulogom čuvara potpisa Milorada Dodika do redovnih opštih izbora u oktobru 2026. godine, što bi mu bilo jedina „predsjednička“ dužnost i delegirano ovlaštenje. Predizborni bilbord g. Karana iza kog stoje Dodik i Željka Cvijanović kao „čuvari Republike Srpske“ komentarisan je i kao realna slika Karana kao Predsjednika, ali i kao njegova autodegradacija ili odraz nedovoljnog autoriteta ili bar prepoznatljivosti u javnosti.
Branko Blanuša, iako široj javnosti manje poznat, u krugovima koji ga poznaju slovi za uglednog profesora bez mrlja u političkoj prošlosti. Bez iskustva na javnoj i političkoj sceni u kapacitetu nosioca najviših državnih dužnosti, predstavlja nepoznanicu i ostavlja prostor za skepticizam i nedoumice. Poštuje se njegova odluka da se kandiduje za Predsjednika Republike Srpske u najsloženijim trenucima na period od samo jedne godine i da se suprotstavi uhodanom i nemilosrdnom Dodikovom estabišmentu. Podrška nedosljednog, podijeljenog i nekonzistentnog opozicionog bloka Blanuši je neujednačena i neintenzivna, svodi se uglavnom na napade na Dodika znatno više nego na poentiranje kvalifikacija i sposobnosti g. Blanuše.
Javnosti se izbor Siniše Karana neskriveno predstavlja kao referendumsko pitanje „da li ste za Dodika ili ne.“
Realno posmatrano, pobjeda Branka Blanuše i njegov izbor za Predsjednika Republike Srpske ipak bi imali velik značaj i posljedice.
Simbolički, njegova pobjeda bila bi viđena kao ozbiljan udarac Dodikovoj vlasti i početak kraja ere okoštalog režima i nomenklature na svim nivoima. Takva situacija bi imala prvenstveno moralni značaj, a u stvarnosti bi g. Blanuša bio suočen sa sadašnjom parlamentarnom strukturom i izvršnim vlastima, dakle efektivno limitiran u svakoj praktičnoj namjeri za promjene. Opozicija polaže očekivanja u uklanjanje Dodika sudskim odlukama i sa svih funkcija u njegovoj partiji (SNSD) što bi po njihovim nadanjima dovelo i do brzog urušavanja i neutralisanja moći cjelokupne Dodikove strukture i establišmenta.
Dodik, međutim, i dalje postupa i ponaša se kao predsjednik, ne samo Republike i partije, a namjera da tako i nastavi više je nego očigledna, pa i javno izrečena. Ukidanje sankcija SAD u javnosti predstavlja kao svoju snagu kojom je i Amerikancima „otvorio oči“ i najavljuje nove „velike događaje“ o kojima sem njega, za sada, izgleda niko nije obaviješten. Pogrešno je potcijeniti njegovu energiju i borbenost, ili stečeno ogromno iskustvo u tehnologiji vladanja i opstanka na vlasti, makar to bilo već dobro poznat populistički model, na ovim prostorima uvijek jednako uspješan.
Oprez u procjenama rezultata ovih izbora dominantno je baziran na odnosu javnosti – birača – i njihovom stavu prema izborima kao događanju, više nego prema kandidatima. Shvatanje da su ovo samo privremeni izbori, nametnuti od spoljnih aktera, a da „pravi izbori“ dolaze za dvanaestak mjeseci, u 2026. kada će se birati i Predsjednik i Parlament RS, formirati nova Vlada RS veoma bitno utiče na stav birača i izlasnost na birališta 23.11.2025.
Letargična konstanta da se ništa neće promijeniti i da su na sceni ponovo neke intrige i obračuni političkih tabora, zadržaće mnogo glasača u kući.
Hronično ključni značaj za broj glasača biće izlaznost u gradu Banjaluci, gdje ni u najboljem slučaju ne treba računati na preveliko iznenađenje masovnog izlaska na glasanje, iako je Banjaluka u nekoliko proteklih izbornih ciklusa glasala većinom za opoziciju Dodiku. Tu je vjerovatno najveći problem koji opterećuje prognoze u korist g. Blanuše. Stvarno iznenađenje bilo bi izlazak i glasanje mladih ili ljudi iz akademske zajednice (koja je problem za sebe…) ali i takva očekivanja se u ovom trenutku čine prevelikim.
Nisku izlaznost kompenzuju lojalni članovi Dodikove partije koji će po direktivi izaći na izbore i glasati, koliko po osjećaju „građanske dužnosti“ toliko i po naredbi svojih autoriteta.
Dodikova struktura ima znatno razvijeniju i jaču terensku mrežu i ljude u regijama Republike Srpske izvan Banjaluke, a njihova iskustva i osposobljenost za izborne „tehnologije“ svakako neće ići u korist Branku Blanuši.
Gora se ne trese, a da li će se roditi miš, pa da čekamo veliki teren i pravi meč na velike golove, znaće se već u nedjelju, 23.11.2025. uveče.