Ljetnim vrućinama u Bosni i Hercegovini osim klimatskih visokih temperatura pridružila se i sve vrelija poilitička atmosfera u predvečerje opštih parlamentarnih i predsjedničkih izbora zakazanih za početak oktobra 2026. godine. Iako zvanična izborna kampanja počinje tek u septembru, a preuranjena kampanja je i kažnjiva po pravilima izbornih propisa, svakodnevica u ovoj zemlji je obiježena kampanjom koja se vodi već mjescima, a po komentarima posmatrača i medija kampanja se ovdje godinama nikada nije ni prekidala.
I ovom prilikom se u matrici ustaljenih metoda na koje je javnost u BiH odavno navikla postavlja notorno pitanje: da li će ova kampanja i izbori ponuditi nešto novo na horizontu opstanka, pa čak možda i nekog napretka u BiH ili će se još jednom ponoviti nove stare priče?
Možda će jedina novost biti modernija tehnologija u duhu digitalnog doba – skeniranje glasačkih listića u nastojanju da se smanje malverzacije (da li je realno očekivanje da će manipulacije izbornim inženjeringom biti sasvim onemogućene?….) Lideri na političkoj sceni su već istakli veliki broj prigovora uvođenju nove tehnočogije, ali osim njihove sebične odanosti dosadašnjem načinu ručnog brojanja glasova, stoji i realan problem potrebe da se najveći dio prosječnih glasača mora posebno edukovati kako da glasa uopšte, a naročito kako da glasa za one stranke i kandidatekojima daju svoj glas.
U novom paketu (ne)prikrivenih starih priča, po svemu sudeći, u predstojećoj oficijelnoj kampanji biće još jednom ponuđene ključne riječi i uporišne tačke poput već dobro poznatih:
Neprincipijelne koalicije i truli kompromisi – U Federaciji BiH odlazak Trojke se smatra za gotovu stvar, a na teret im se stavlja neefikasnost znatno u znatno manjoj mjeri nego servilnost ili nizak intenzitet pariranja Dodiku i Čoviću. Bakir Izetbegović već odavno nazdravlja povratku SDA, a na društvenim mrežama i u medijima opservacije o eventualnom „partnerstvu“ SDA i SDP se opisuju kao dobitna kombinacija. Bećiroviću se kao članu Predsjedništva BiH fakturiše i na teret stavlja imenovanje Borjane Krišto na čelo Savjeta ministara kao volja Dragana Čovića, ali se ni kao perspektivno kao postizborno pitanje ne postavlja odnos sa HDZ i Draganom Čovićem, kao ni pitanje izbora člana Predsjedništva BiH iz reda Hrvata u BiH. Dominantan interes je dobiti poziciju člana Predsjedništva BiH, a postizborne kombinatorike se jednostavno ostavljaju za dan nakon izbora. Odnosi sa Dodikom u ranijim suštinskim i operativnim partnerstvima SDA, HDZ i SNSD sada se prećutkuju, a „dominiranje“ Dodika u odnosu na Trojku je ključni alat u istiskivanju Trojke u svakoj predizbornoj kalkulaciji svih pretendenata na vlast u FBiH nakon oktobarskih izbora.
U Republici Srpskoj opozicija samo sa minimalnim odstupanjima ponavlja matricu viđenu pred izbore 2022. godine – u potpunosti koncentrisana na personalne pozicije i nesuglasice oko imenovanja lidera za kandidate na pojedinačnim funkcijama (Predsjednik RepublikeSrpske i član Predsjedništva iz reda Srpskog naroda) gubi značajnu energiju i ne artikuliše jasan koncept svojih ciljeva i namjera nakon eventualnog poraza aktuelne vlasti. Razjedinjenost, manjak ideja, konfuzan programski profil i međusobna neslaganja i netrpeljivost među opozicionim liderima koje birači i javnost svakodnevno vide, nisu ubjedljiv stimulans glasačima ili motiv za povjerenje. Ipak, izborne šanse za bar neke od njih nisu ni male, ni neizvjesne -Draško Stanivuković i njegova lista za Narodnu skupštinu uz napomenu da bez obzira na „opersku sapunicu“ oko pretenzija na premijersku funkciju, Stanivuković u svim varijantama može računati na ostanak na funkciji gradonačelnika Banjaluke još dvije godine, do redovnih lokalnih izbora. SNSD i Dodik u isticanju dva kandidata opozicije za člana Predsjedništva BiH, te u mukotrpnoj i razmiricama unutar opozicije nominaciji neiskusnog Blanuše za Predsjednika RS vidi olakšan i prohodniji put pobjedi svojih kandidata za Predsjednika RS (Minić) i člana Predsjedništva BiH (Cvijanović).
Među novim političkim subjektima i izbornim takmacima pažnju analitičara, ali i birača u RS privlači partija Volja naroda i njen lider Vlado Đajić, za sada u profilisanju, ali sa snažnim medijskim i javnim zamahom, na ekvidistanci i sa opozicijom i sa vlasti.
Nepodnošljiva lakoća urlanja u taborima lidera na svim nivoima, u javnom i medijskom prostoru drugi je, više kolokvijalan izraz za bespoštedne lične optužbe, uzajamne i prvenstveno personalnenapade, a najmanje za konceptualne kritike izbornih rivala. Sebi za opravdanje, lideri odani tom metodu to nazivaju makijavelističkim pristupom, iako se radi dosta često o političkom prostačenju. Stvarni efekat tog pristupa je razbijanje jedinstvenog stava u opoziciji i slabljenje realnih izbornih šansi. Cijenu toga najskuplje plaća opozicija u Republici Srpskoj, što je dobro primjećeno i u javnosti i u izbornom glasačkom korpusu.
Bombastični nazivi i fraze bilo u nazivima koalicija ili u izbornim sloganima takođe su nova stara priča – šestorke, sedmorke, trojke, platforme…i dalje su samo surogat za nedostatak suštiskih ideja koje bi se ticale onog što društvu, stanovništvu, građanima, narodima u BiH istinski treba: najzad realan progres u ekonomskoj, socijalnoj, demografskoj, pa i veoma potrebnoj kulturnoj rekonstrukciji radi obezbjeđenja normalnog i dostojanstvenog življenja. Ne radi se samo o nespremnosti liderskih grupacija u BiH za takve zahvate, radi se i o njihovoj veoma upitnoj sposobnosti da takve zahvate izvedu i o problematičnom pragmatizmu da se vlast po svaku cijenu osvoji radi mirnog upravljanja procesima koji ne sežu ni dalje, ni dublje od njihovog vrlo uskog ličnog interesa.
Dodik je politički izjašnjen i sa jasnim stavom o svojim namjerama, a u ličnom kapacitetu bez ikakve javne funkcije trenutno je najsnažniji politički lider u BiH, sa uticajem u oba entiteta. Njegova retorika je populistička, a praksa veoma koncentrisana i koncentrična, svojom harizmom i populističkim mjerama i postupcima konstantno ostaje u centru pažnje javnosti, a iskustvom izbornog pobjednika u nekoliko izbornih ciklusa vrlo samuvjereno najavljuje trijumf i vješto maskira stvaran autoritaran manir kojim se reciklira iz ciklusa u ciklus.
Opozicija u RS plagiranje Dodika u stavu o odnosu prema strancima, Ustavnom sudu, OHR, državnoj imovini, plasira veoma stidljivo i sa mnogo kalkulacija kao svoj blijed program višeradi koketiranja sa glasačima, nego kao svoje originalne pozicije, a u domenu evropskih integracija za sada se u većini ne izjašnjavaju eksplicitno.
Već viđeno?