‘Hrvatska bi trebalo da ima puno aktivniju politiku u regionu‘ – smatra bivši hrvatski ambasador u Moskvi, iskusni diplomata Božo Kovačević, koji je ujedno i jedan od osnivača zagrebačkog Foruma za spoljnu politiku. Evo kako je prokomentarisao aktuelne političke prilike u regionu.
Kako ocjenjujete ulogu Hrvatske u spoljnoj politici na Balkanu? Nedavno je vaš premijer u razgovoru sa crnogorskim predsjednikom Jakovom Milatovićem istakao kako će Hrvatska biiti aktivna pri podršci Podgorice. Koliko je Hrvatska zaista aktivna kada je u pitanju region? Slovenija kao članica EU, je, sudeći po retorici njenih političkih voditelja, puno aktivnija na Balkanu. Vaš komentar?
Mislim da je točan dojam o nedovoljno aktivnoj vanjskoj politici Hrvatske na Balkanu. Osim prema BiH, izostaje odgovarajuća diplomatska aktivnost. Hrvatska politika prema BiH i dalje je u prevelikoj mjeri obilježena brigom za rješavanje statusa bosanskohercegovačkih Hrvata unutar Federacije BiH uz svjesno zaobilaženje službenih kontakata s Predsjedništvom BiH kao tijelom odgovornim za kreiranje vanjske politike te države. U rješavanju pitanja Kosova vanjska politika Hrvatske je gotovo neprimjetna. Politika prema Srbiji u prevelikoj je mjeri usmjerena samo na uzajamno rješavanje pitanja manjina. Činjenica da predsjednik Republike Hrvatske i premijer imaju različite koncepcije vanjske politike opterećuje i provedbu te politike na Balkanu.
Da li i vi dijelite mišljenje, da je Balkan nakon izbijanja rata u Ukrajini postao veoma važno geopolitično žarište gdje se prepliću uticaji Rusije, Kine i EU? Kako vidite budućnost Balkana?
Balkan je bio važno stjecište i prije otvorene ruske agresije na Ukrajinu. EU je godinama zanemarivala i ignorirala interese balkanskih država da se pridruže EU. Tome je uvelike pridonijela neusklađenost interesa SAD-a i EU u vrijeme predsjednika Trumpa. Neodlučnost Zapada iskoristile su Rusija i Kina. Rusija se osobito ističe u pokušajima stvaranja prepreka nastojanjima balkanskih država da se uključe u euroatlantske integracije.
Na kojim primjerima se to najbolje vidi?
Vidjelo se to na primjeru Makedonije i Crne Gore, gdje je Rusija bila umiješana u pokušaj državnog udara. Danas je to vrlo primjetno u načinu na koji Rusija podržava separatističke težnje lidera Republike Srpske Milorada Dodika. Nepriznavanjem visokog predstavnika u BiH Rusija je isključila mogućnost da se na razini Vijeća sigurnosti postignu dogovori o daljnjem upravljanju Bosnom i Hercegovinom koja još nije sposobna za funkcioniranje bez međunarodnog protektorata. Očito je da će probleme Kosova i BiH Rusija i ubuduće koristiti za ostvarivanje svoje političke agende o suzbijanju američke hegemonije.
Da li se i vama možda čini, da susret u Solunu na kojem su se okupili voditelji Balkana i EU u avustu prošao u medijima skoro nezapaženo? 20 godina kasnije su se podsjetili konferencije na kojoj je zemljama regiona obećana evropska perspektiva. I gdje smo danas? Osim Hrvatske koja je postala članica sve ostale države su od članstva jako daleko.
Medijski tretman tog sastanka pokazatelj je njegove stvarne važnosti. Novinari su shvatili da se ondje neće i ne može dogoditi ništa bitno.
Koje su osnovne greške ili propusti EU da se to desilo, da je ona izgubila svoju snagu na Balkanu?
Svima je jasno da zastoj u provedbi politike proširenja EU nije toliko posljedica nesposobnosti balkanskih država da prihvate EU standarde, nego ponajprije posljedica političkih razilaženja između zemalja članica. EU je već nekoliko puta razočarala balkanske države.
Pored ili možda baš zbog tog razočarenja – kako dalje?
Ako se tako nastavi i ubuduće, utjecaj izvaneuropskih sila na Balkanu mogao bi postati jači. Kako ni u sadašnjem sastavu EU ne može učinkovito funkcionirati, osobito na vanjskopolitičkom i sigurnosnom planu, jasno je da se neke sadašnje članice EU boje da bi primanjem novih članica odlučivanje u skladu sa postojećim pravilima postalo još teže. Zbog toga inzistiraju na tome da se najprije provedu reforme EU, a zatim da se pristupi primanju novih članica. To, nažalost, znači da će balkanske zemlje još dugo biti u čekaonici EU.
Odličan ste poznavalac Rusije, bili ste ambasador Hrvatske u Moskvi u periodu od 2003. do 2008., kako ocjenjujete njenu ulogu na Balkanu?
Rusija je, nakon što je 1999. godine Amerika odlučila da će bombardirati Saveznu Republiku Jugoslaviju a da to prethodno nije usuglasila s Rusijom, svoj vanjskopolitički interes na Balkanu definirala kao politiku suprotstavljanja širenja NATO saveza u toj regiji. Što je manje uspješna u toj namjeri, to je nervoznija u nastojanjima da preokrene taj trend. Očito destruktivna politika prema BiH to najbolje pokazuje. Kako ni u Ukrajini Rusija nije uspjela ostvariti svoj glavni cilj – a to je okupacija zemlje i uspostava marionetskog režima u Kijevu – može se pretpostaviti da će nervoza njezinih lidera i dalje rasti, a to će se osjetiti i na Balkanu.
Kraj rata u Ukrajini nije na vidiku, što treba da se desi da se on završi?
SAD su, očito, odlučile da u ratu u Ukrajini Rusija mora doživjeti tako uvjerljiv poraz koji ruska vlast nikako neće moći prikazati kao pobjedu. Pretpostavljam da će rat u Ukrajini voditi dok Rusija ne bude poražena. Predviđanje o ishodu je nezahvalno?
Danas je nemoguće predvidjeti kada i kako će se to dogoditi. To, nažalost, znači da je realno očekivati da će rat u Ukrajini trajati još dugo.
Koliko pratite dešavanja u Crnoj Gori? Da li dijelite mišljenje nekih analitičara koji ističu da je nakon povlačenja Đukanovića, Crna Gora ušla u nestabilni period koji će potrajati godinama?
Građani Crne Gore, velika većina njih, očito nisu željeli da na vlasti i dalje budu Milo Đukanović i Demokratska partija socijalista. Na demokratski način jasno su iskazali što ne žele. Treba biti strpljiv da bismo vidjeli hoće li nova vlada biti u stanju provoditi politiku kakvu građani žele. Crna Gora već je u NATO savezu. Glavni politički akteri tu činjenicu ne problematiziraju. Novoj političkoj eliti ostaje da razriješi odnos prema Srpskoj pravoslavnoj crkvi i prema Republici Srbiji. Generalna orijentacija prema EU, čini se, nije sporna.
Jedan ste od osnivača Foruma za vanjsku politiku (uz Zoranu Baković, Dina Galinović, Tvrtka Jakovina, Dejana Jović, Budimira Lončar, Dragana Nikolić, Vesne Pusić, Senadu Šelo Šabić i Deana Šarčević, primj.aut.), koliko ste aktivni u Forumu?
Forum za vanjsku politiku je organizirao nekoliko zapaženih rasprava uz sudjelovanje širokog kruga međunarodnih stručnjaka. Bavili smo se pitanjima globalnih političkih odnosa – primjerice međunarodnom ulogom Kine – ali i vanjskim politikama pojedinih država, primjerice Turske. Naravno da ćemo odgovarajuću pažnju posvećivati i razvoju prilika u regiji.
Prema vašem mišljenju koji su najveći izazovi regiona? Kosovo, uređenje Bosne?
Kosovo te BiH bit će predmet rasprava koje ćemo organizirati u skoroj budućnosti. Sve članice i članovu FVP sudjeluju u koncipiranju i provedbi aktivnosti, ali najaktivniji je predsjednik FVP dr- Dejan Jović.
I za kraj, što mislite o Strateškom forumu na Bledu, krajem avgusta je bio održan 18.-ti put po redu, da li su takve konferencije odnosno susreti i dalje važni?
Ovogodišnji program Bledskog foruma je bio veoama impresivan. Slovenija drugim malim državama pokazuje kako je moguće profilirati se kao nezaobilazan igrač na međunarodnoj sceni. Nadam se da će Hrvatska u tom pogledu slijediti pozitivni slovenski primjer.