Igor Davidović je iskusan diplomata iz Bosne i Hercegovine, koji je za svoju državu vodio pregovore o pridruživanju i stabilizaciji, a kasnije je u ulozi ambasadora vodio misiju BiH pri EU. Izuzetan poznavalac djelovanja Evropske unije je svoj politički put započeo u kabinetu predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika, bio je i ambasador BiH u SAD. Poslednjih osam godina djeluje kao nezavisni analitičar u i publicista. O situaciji u regionu Zapadnog Balkana, evropskim i globalnim geopolitičkim tokovima govori iz prve roke, bez pretjeranih iluzija i laskanja. Sve to je moguće jer uživa ugled i kredibilnost, zato sa lakoćom dobije sagovornike, koji sa njim možda nijesu uvijek saglasni, ali su svjesni, da njegove argumente ne mogu potpuno isključiti.
Kao nekadašnji glavni pregovarač Bosne i Hercegovine sa EU za sporazum o pridruživanju i stabilizaciji, imate gotovo vrlo jasno razrađeno stajalište o evropskim perspektivama BiH, molim da ga podijelite sa nama?
Bosna i Hercegovina sljedeće godine ulazi u 20. godinu od početka pregovora sa Evropskom unijom; za početak je to bio sporazum o pridruživanju i stabilizaciji, pri čemu sam bio glavni pregovarač na strani Bosne i Hercegovine. Tada je BiH imala položaj države potencijalnog pregovača.
Vidjećemo da li ćemo tu godišnjicu obilježiti kao 20 godina izgubljenih prilika ili ćemo moći da se prisjećamo 20 godina rada i uspjeha, što vodi u poboljšanje za obije strane. Evropska budućnost nije pod pitanjem, već je imperativ za budućnost naše države.
Za Bosnu i Hercegovinu kao i za cijeli Zahodn Balkan stigao je svježi paket novih obećanja o ubrzanom širenju, a sve to čini se usiljeno zbog bezbjednosne situacije u Evropi, da li se varam?
Istina je da su sadašnji momenti u novoj geopolitičkoj konfiguraciji i sve to što je dovelo do ruske agresije na Ukrajinu, izoštrilo pogled Evropske unije na Balkan i Bosnu u Hercegovinu. Usput budi rečeno, mi smo značaja naše regije za sigurnost i stabilnost čitave Evrope svjesni već jako dugo. Mislim da dijelim mišljenje većeg dela javnosti u mojoj domovini, bez obzira na entitetsku ali kakvu drugu pripadnost: pridruženje Evropski uniji je solidan izlazak iz te neizvjesne situacije. Kao što znate, imamo domaće evroskeptike koji nas ubjeđuju da iz toga nema ništa, da se to ne može dogoditi, međutim ne mogu nam ponuditi valjan razlog zašto se to ne može desiti? Zašto ne bi mogli ući u EU?
Šta bi bila alternativa?
Ni na to nemaju odgovor. V tom dijelu dajmo prihvatiti tezu, da Evropska unija nije idealno rešenje. Lako se može dokazati, da EU nije idealan koncept. Možda postoje koncepti, koji bi bili bolji. Recimo, da se države kao što je Bosna i Hercegovina same od sebe sa svojim resursima reformišu do tog nivoa, da same od sebe u nekoj daljnjoj budućnosti postane nešto, što uzimamo u obzir kao optimum, recimo Norveška. Norvežanom članstvo u Evropskoj uniji nije potrebno. Jasno je, da iz toga ne može biti ništa, jer se pri nas ni pod pritiskom partnera iz EU-e ne dešavaju reforme, koje bi mogle voditi prema tom cilju. Druga mogućnost je, koja je prema mojem mišljenju krajnje negativna, da sve ostane tako kako je. Čak i to nam ne bi pomoglo i ne bi nas povelo nigdje osim u neku verziju prošlosti, koja nam nije potrebna.
U rat?
Kada spominjem mogućnost vraćanja u prošlost ne mislim samo na rat. Već na nazadovanje u svakom pogledu, ekonomskom, socijalnom, edukativnom, kulturnom, kao i u demografskom. Demografsko nazadovanje je nešto čemu svedočimo svakog dana, u živo. Na dnevnom nivou to nazadovanje možemo da pratimo po cijeloj državi. Dakle, ako smo se odlučili, da se nećemo reformisati i postati država koja podsjeća na Norvešku i ako smo saglasni da očuvanje statusa quo ne dolazi u obzir, onda to što smo na početku rekli da nije idealno postane nešto što je u tom trenutku optimalno.
A kako im odgovarate?
Dajem im vrlo jasan odgovor da vladavina prava vrlo jednostavno znači bavljenje korupcijom. Gdje imamo korupciju? U obrazovanju, pri zapošljavanju i zdravstvu. To su tri upečatljive tačke, koje se tiču upravo ovih generacija, sa kojima doživljavamo demografsku regresiju, koja je vrlo opasna i nosi vrlo teške i negativne posljedice koje će nas zadesiti. Ako se situacija u navedenim oblastima ne dovede u red, naša budućnost će biti krajnje sumorna. Kada razgovaram sa mladima, najlakši način da ilustrujem važnost uspostavljanja vladavine prava i borbe protiv korupcije najlakše ilustriram sa područjem zapošljavanja, gde je prilično lako naići na korupciju u svakodnevnom životu.
Zbog toga ljudi odlaze iz zemlje.
Tako je. Moj kolega sociolog je postavio važno pitanje, prema popisu stanovništva, toliko i toliko je ljudi u Bosni i Hercegovini, ali koliko ljudi zapravo spava u domovini svake noći? Ne usuđujem se ni reći jer je razlika između popisnih podataka i svih nas koji tamo zapravo živimo zapanjujuća. To se dakle radi metodom takozvane individualne integracije pojedinaca. Ljudi ne idu u Rusiju, ne idu u Tatarstan, ne idu nigdje drugdje osim u zemlje Evropske unije. To samo po sebi govori o tome gde se mi vidimo.
Kako se je prije nešto manje od 20 godina javnost u BiH odazvala na početak vaših pregovora o sporazumu o pridruživanju i stabilizaciji?
Ko so pregovori počeli odzivi javnosti su bili takvi da su to razumjeli kao nekakav izlazak iz limba, u kojem smo se nalazili sve od kraja rata do današnjih dana. Ko govorim o izlazu iz limba, govorim o nadanju in očekivanjima. Ne govorim to samo poetično, već vrlo realistično u kategorijama svakodnevnog življenja. Načina življenja, metoda, dostojanstvo u načinu života i ne samo golog preživljenja. I ne poslednje po važnosti vladavine prava. Mene ljudi danas često pitaju, kakva je to floskula, koja govori o uspostavljanju vladavine prava, šta u stvari hoće od nas? Kakva je to izmišljena kategorija? Mi o tome ne znamo ništa.
I kako im odgovorite?
Dam im vrlo jasan odgovor, vladavina prava vrlo pojednostavljeno znači obračun sa korupcijom. Gdje imamo korupciju? U obrazovanju, pri zapošljavanju i u zdravstvu. Upravo ta područja najviše utiču na generacije koje odlaze, sa kojima se događa demografska regresija, koja je jako opasna i donosi jako teške i negativne posledice koje ćemo tek osjetiti. Ako se stanje na spomenutim područjima ne dovede u red, naša budućnost će biti mračna.
Kada govorim sa mladim ljidima, značaj postavljanja vladavine prava i borbe protiv korupcije najlakše ilustrujem upravo sa dogadjajima na području zapošljavanja gdje se u svakodnenom živpotu možete olako sresti sa korupcijom.
Zato ljudi napuštaju državu.
Tako je. Moj kolega sociolog je nakon popisa stanovništva postavio relevantno pitanje. U Bosni i Hercegovini je ljudi toliko i toliko, ali koliko ljudi stvarno svake noći prespava u svojoj domovini? Ne mogu niti izgovoriti jer je razlika između podataka iz popisa i svih nas, koji tu stvarno živimo, šokantna. To je dakle napravljeno sa metodom tako imenovanog individualnog integrisanja pojedinaca. Ljudi ne odlaze u Rusiju, ne odlaze u Tatarstan, nigdje drugo već u države Evropske unije. To samo po sebi govori o tome, gdje se mi vidimo.
Što bi, osim činjenice, da većina ljudi u ovom prostoru prirodno gravitira Evropskoj uniji, prema vašem mišljenju, najviše ubijedilo EU, da se i to ne samo na nivou govora, zaume za nužno proširenje na Balkanu?
Teško je razumjeti, ali siguran sam da je najbolji koncept da Evropska unija prihvati ideju o pokretanju pregovora, odnosno jačanju svoje pretpristupne namjere, da pristane da se za mjerenje napretka na evropskom putu kao pravi pokazatelj uzme povećanje bruto domaćeg proizvoda (BDP). Za koliko se povećao, u koliko godina i na kojim područjima smo uspješniji i gdje manje. Kao pregovarač i kasnije kao šef misije kao ambasador pri Evropskoj uniji sam zagovarao stav, koji Unija nikada nije prihvatila, to je da treba što ranije početi sa pregovorima. U toku pregovora, što se razumije, koji neće trajati jednu ili dva, tri godine, već mnogo duže, nećemo imati drugi izlaz nego da jedan po jedan uslov prihvatamo, izvršimo i usklađujemo svoje zakonodavstvo u skladu sa tim uslovima.
Šta bi to promijenilo u praksi?
U ovom slučaju bi postali partner koji stoji na vratima sa poklonom, kuca i kaže „dobar dan, završili smo to i to i idemo ka završetku tog i tog poglavlja„. U pregovorima o članstvu pregovara se samo o prelaznim periodima, i ne o sadržaju pojedinačnih evropskih standarda. Da smo mi sposobni da to brže izvedemo, bili bismo i partner s kojim oni zapravo pregovaraju sa pravom namjerom pridruživanja.
Ovdje dolazimo do pitanja koliko je neka od zemalja u regionu na putu da se pridruži. Kako vidite tu širu sliku?
Analize koje je pripremila Evropska komisija su napravljene i ne mogu reći ništa što bi bilo pohvalno za Bosnu i Hercegovinu u tom pogledu. Ostali smo potpuno u pozadini. Paket sa 14 zadataka, o kojima je već dosta rečeno, ostao je praktično neriješen. Samo sporadično se tu i tamo ponudi nešto što bi i prošlo kao neka vrsta rješenja za EU, i to je to. Međutim, kod lidera i donosilaca odluka u BiH nedostaje svijest da na evropskoj strani o ovim stvarima zaista odlučuje vrlo mala grupa ljudi, njih ne više od deset, koji donose odluke, koje se zatim poput sistema protočnog bojlera obrađuju kroz sistem, procesiraju se, te se prihvataju ili ne prihvataju. To nijesu stavovi institucija i nimalo ne odražavaju volju ljudi koji su sve te ljude tamo birali ili postavili. Postoji i neravnoteža između establišmenta, koji ima svoj vremenski okvir i ne žuri, i s druge strane, javnosti koja želi da se nešto dogodi što prije.
Kada bismo ove lidere mogli da dovedemo na stranu javnosti, imali bi zajednički zadatak koji bi bilo lakše izvršiti. Do tada se postavlja pitanje s kim ćemo pregovarati. Onda, kada se mi u Bosni i Hercegovini uskladimo, moramo se okrenuti EU i pregovarati s njima. I sam sam imao konkretno iskustvo koje pokazuje da je mnogo teže pregovarati unutar BiH, od lokalnih zajednica do državnog nivoa. Na primjer, kada je u pitanju zaštita interesa proizvođača vina i njihovih udruženja, prvo smo morali da se međusobno unutar Bosne i Hercegovine uskladimo kroz pregovore kako bismo došli do pozicije na kojoj bismo mogli formirati našu pregovaračku polaznu tačku. Ali ipak uspjeli smo sve ovo da odradimo za 11 mjeseci, tako da je moguće.
Stoga je važno da postoji iskrena politička volja da se nešto konkretno pokrene na evropskom putu. Iz daljine se čini da, osim možda Slovenije i još nekoliko zemalja, nema mnogo članica EU koje iskreno žele proširenje EU. Bez obzira šta kažu, teško je povjerovati u njihovu iskrenost. Da li ste sa tom tezom saglasni?
Posljednji talas obećanja dolazi zbog nekih drugih okolnosti, uslovljen je geopolitičkim interesom. Njima je apsolutno jasno da u trenutnoj geopolitičkoj situaciji Evropska unija jednostavno treba da se pozabavi sa prostorom Zapadnog Balkana kako bi neutralisala uticaj Rusije u sopstvenom dvorištu. Ne želim ništa da komentarišem u vezi Rusije, ali činjenica je da su Rusija i EU antipodi, te da EU ne želi rusku dominaciju na svojim granicama. Još najmanje na zapadnom Balkanu.
Ali ovaj metod povećanja interesovanja Evrope za ekspanziju u teškim vremenima nije ništa novo, iskrenost pristupnih namera Evropske unije da se proširi na Zapadni Balkan promenila se u protekle dve decenije. Imali smo čak i trenutke kada smo pokazivali više entuzijazma, ali nas je tada Unija na vrlo suptilan način i raznim taktikama odvraćala od žurbe. U stilu; ne žurite, nije jos vrijeme za vas. To su bili dani prije uspona desničarskog uticaja u Evropi, ali i prije toga ste u osnovi imali zemlje koje su podržavale širenje EU na Zapadni Balkan, ali javnost se nije slagala s takvim idejama. Na primjer, podrška austrijske javnosti širenju na Balkan nije bila tako visoka kao podrška austrijskih zvaničnika.
Naravno, Evropska unija, koja o važnim pitanjima odlučuje konsenzusom, mora toga biti svjesna i mora uzeti u obzir stavove svake od svojih članica. To je to za sada, bez obzira na koncept koji se zove Evropa različite brzine. Istovremeno, potrebno je uzeti u obzir i podjele unutar EU po liniji sjever – jug, zapad – istok, stare članice – nove članice. Razlika je između nas i EU, dok EU iz svake nesuglasice izlazi ojačana, nama svaka takva podjela izgleda kao prilika da oslabimo drugu.
Balkan se smatra buretom baruta, ali interesi zemalja u kontekstu pridruživanja EU mogu se jako razlikovati. Kako se tako raznoliko ‘društvo’ može gledati kao cjelina i kao takvu je prihvatiti u EU?
Nije samo Bosna i Hercegovina u geopolitičkom smislu ta iz koje tinja žar, već cijeli region može biti problem za Evropsku uniju ako Rusi pušu u tu žeravicu. Naravno, ne dostižu sve zemlje Zapadnog Balkana isti nivo izgrađene državnosti, izgrađene državne uprave, administrativne administracije, ekonomskog potencijala i, na kraju, ali ne manje važno, vojnih sposobnosti. Ovdje postoji opasnost od sigurnosne spirale, koja se razvija po logici, ako se bolje pripremimo i naoružamo, bolje ćemo proći. Moramo se zapitati kako ćemo bolje proći? Šta ćemo dobiti ako jedni druge zastrašimo odnosno gurnemo jedni druge u nesigurnost? Trebalo bi se odvojiti od toga i okrenuti se budućnosti i fokusirati se na ekonomsku obnovu, stvarajući uslove za bolji život naših ljudi. Kada ljudi u našoj zemlji i regionu počnu da žive bolje, kada bude manje siromaštva, biće bolje ne samo za sve nas, već i za cijelu evropsku porodicu.